Prva!

Tina hoda gore-dolje po stanu. Kao lav u kavezu, rekla bi njezina mama. Kosa joj je sada značajno dulja. Uostalom, prošlo je više od devet mjeseci od zadnjeg nezaboravnog šišanja. Nervozna je. Stalno briše znojne ruke o traperice.
Znaš li što? glasila je mamina poruka. Druga po redu u sat vremena.
Ne, još me nije zvala. Izbacit ćete sa sjednice.
I neka me više izbace. Pa ovo traje već tri sata. Poludjet ću. Javi se.A onda opet tatina poruka: Ima li kakvih novosti?
Ništa ne znam. Javim ti.
Marko je kod tate već tri dana. Jučer su razgovarali. Misli da je sretan.

Obavezno! Držim palčeve!

Popila je dvije čaše vode. Morala bi ići na wc. Ali kako će razgovarati ako je mentorica nazove. Nema veze, izdržat će i s punim mjehurom. Sjedi na malom balkonu njihovog malog stana. Škola je konačno gotova. Ovu je godinu prošla s vrlo dobrim. Točnije – 4.3. Tata je bio i više nego zadovoljan. Mama nije ni sumnjala u njezin uspjeh. I onda je mobitel konačno zazvonio, samo jednom, doduše, jer ga je odmah dograbila.

"Ja sam", oglasila se njezina mentorica iz astronomskog centra. "Konačno su stigli rezultati."
Šutjela je.
"Tina, jesi ovdje?" upitala ju je.
"Da, jesam", jedva je skupila snagu ne bi li izgovorila ove dvije riječi.
"Prva si!" uskliknula je.
"Stvarno?!" Tina je poskočila sa stolice.
"Čestitam! Od njih trideset iz triju županija, ti si prva! Tako sam sretna! Vidimo se sutra. Dogovorit ćemo se za dalje jer sada nam slijedi državna razina. Ali prije toga ćemo uživati u ljetu. Zaslužile smo!"
Odmah je poslala poruku mami: Prošla! Prva! Istu je onda poslala i tati. Djedu nije poslala poruku. Njega je nazvala.
"Kako je prošlo?" upitao ju je umjesto pozdrava.
"Ne samo da sam prošla! Osvojila sam prvo mjesto!"
"Bravo, curo moja!" tiho je rekao. "Izabela", čula ga je kako govori baki, "Tina nije prošla. Na koga sam ja potratio cijelo ljeto..."
"Daj, nemoj biti tako grozan. Idi joj sada reći pravo stanje. Vidimo se uskoro. Pozdrav!"
Uskoro znači za sedam dana. Najviše od svega, raduje se susretu s Lukom, koji će ove godine doći malo kasnije, zbog mature i upisa na fakultet. Često se puta znala upitati što ih čeka ovoga ljeta, njega i nju. No, to sada i nije bitno. Što god da bilo, sigurna je da će je Luka povesti na putovanje u New Orleans. Obećao je.

(fotografija: pexels.com)

Povratak kući

Navečer su djed i baka pripremili roštilj u dvorištu. Oproštajna večera, primijetila je.
"Ma daj, ne pričaj gluposti! Kakav oproštaj! Ionako ćete nam se opet ukrcati za dva-tri mjeseca!" rekao je djed okrećući meso.
"U to možeš biti siguran", poljubila ga je u obraz.
Baka je rasprostrla bijeli stolnjak. Na sredini se nalazila vaza s Tininim cvijećem. Posložila je pet plitkih i dubokih tanjura. Bijelih, naravno. S desne strane nalazile su se žlice i noževi, a s lijeve vilice. Oko čaša su bili omotani jednako tako bijeli ubrusi. Kada su svi sjeli za stol, iznijela je zdjelu juhe od rajčica. Tininih rajčica, naglasila je. Glavno jelo bilo je meso s roštilja i salata od mahuna.
"Dobro je, ha, što kažete?" upitao bi ih djed svako malo.
"Izvrsno!" odgovarali su. "Najbolje koje smo do sada jeli!"
Kao i inače, raspremila je stol i odnijela suđe u kuhinju. Mama će ga poslije oprati. Djed je u međuvremenu otvorio jedno Ivanovo vino.
"Stvarno je dobro", komentirao bi između dva gutljaja. "Ma tko bi rekao da je imao pojma o ičemu osim o kopanju po ljudima i..." mrmljao je više onako za sebe.
"Tata, molim te", prekinula bi ga mama pogledavajući prema Marku.
"Tvoj otac stvarno ne zna što je to dobar ukus", ubacila bi se baka.
"Ja da ne znam što je dobar okus? Već sam ti sto puta rekao da je vino iz-van-red-no! Kalifornijsko! Zinfandel ili plavac mali. Hoćeš još malo? Ne? Tim bolje!"
Baka je nestala u kuhinji i pojavila se potom noseći tanjur prepun pita od jabuka. Bile su odlične. Marko je pojeo tri za redom.
"Boljet ćete trbuh", rekla mu je mama.
"Neće!" već je hvatao četvrtu.
"Dosta! Ovu daj meni. Ti i tvoja sestra postajete terminatori kada je riječ o slatkom."
Tina mu je na to samo namignula.
Poslije večere, dok su mama i baka sređivale kuhinju, ona se uspela stubama na kat. Vidjela je svjetlo u potkrovlju.
"Hej, tu si", rekla je provirivši glavom.
"Sjedni", pozvao ju je neka mu se pridruži. "Molim te, zatvori vratašca i otvori prozor."
Znala je da će djed sada zapaliti cigaretu, možda i onu novu električnu, i otpuhivati kolutove dima u zrak.
"Je li ti bilo lijepo ovdje?" upitao ju je.
"Ne možeš ni zamisliti koliko", odgovorila je pomalo sjetno.
"Sjećaš se prvog dana kada si došla? Rekao sam ti da će sve biti dobro kada se cijeli cirkus stiša."
Kimnula je glavom.
"Nego", ustao se, "imam jedno iznenađenje."
Bilo joj je super to što je djed nikada nije gnjavio pitanjima i potpitanjima. Dobro, nije ni baka, ali s njim je nekako odmah uspostavila zajednički jezik. Bez mnogo riječi. Bez suvišnih riječi. Sve bi ono bitno uvijek rekao u par rečenica. Kao i sada, uostalom.
U rukama je držao stari gramofon. Uključio ga je u struju, a potom je pažljivo izvukao neku ploču.
"Ej, ovo je toliko staro da bi čak mogao i zaraditi koju lovu! Mogu ti ja staviti oglas na Njuškalo!"
Pogledao ju je kao da nije pri zdravoj pameti.
"Šalim se, naravno."
"David Bowie, Space Oddity, original iz 1969."
"Otkud ti?"
"Iz studentskih dana", rekao je nekako nostalgično.
Sjeo na natrag na stolicu i podigao noge na stol. Tina je učinila isto. I samo se prepustila. Kao kada ju je Luka učio voziti bicikl.
"Karlo, zar se nisu iste godine Aldrin i Armstrong spustili na Mjesec?"
"Da, jesu. A Collins je, jebi ga, morao ostati u orbiteru kao njegov zapovjednik."
"Sjećaš li se toga?"

"Kako bih mogao zaboraviti takav događaj. Da samo znaš kako smo bili uzbuđeni. Sobu u studentskom domu dijelili smo nas četvero: Tomi, Davor, Goran i ja. Davor je nabavio mali crno-bijeli televizor. Bilo je negdje oko tri ujutro. Gurali smo se ne bismo li bolje vidjeli što se događa. I onda se, uz isprekidane zvukove, oglasio Armstrong svojom poznatom rečenicom: Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo! Zamisli, u izravnom prijenosu gledali smo njega i Aldrina kako hodaju po Mjesecu. Spektakularno! Jedan drugog smo neprestano zapitkivali: Što misliš, je li ovo stvarno? Jesu li oni stvarno na Mjesecu? Nije valjda neka namještaljka? Čovječe, možeš li ti to zamisliti!"

"I što si radio taj dan?"

"Popili smo pivo u kantini. Samo smo o tome pričali cijelo vrijeme. I navečer prije spavanja. I onda opet idući dan", nasmiješio se. "Tina", upitao ju je, "je li tvoj Major Tom konačno uspostavio vezu sa Zemljom?"
"Ne znam", odgovorila je.

"Potrudi se da u tome uspije. A onda mu prepusti odluku - hoće li se vratiti kući ili će zauvijek ostati u svemiru."

***

Ovo je njezina zadnja noć u Grožnjanu. Kreću ujutro, odmah nakon doručka. Sutra će spremiti svoje stvari. Sada joj se ne da. Stvarno mrzi rastanke, čak i one privremene. Baka će im natrpati mali auto brojnim bocama šalše, staklenkama marmelade, vrećama mahuna, rajčica, mrkvi, salate i čega sve ne. I sigurno će malo zaplakati. A onda će zaplakati i mama. Marko će trčati za mačkom po dvorištu. Još se nije umorio. Ući će u auto. Tina će sjediti naprijed, a Marko na stražnjem sjedalu okružen torbama i košarama, barem onima koje nisu stale u prtljažnik. Mahat će jedni drugima. Baka će im slati poljupce. Djed će potajno čekati da ovaj cirkus završi. Onda će mama ubaciti u brzinu i krenuti. Ubrzo će nestati istim onim putem kojim su i došli prije dva mjeseca.

Poslala je Luki poruku za laku noć. Odgovorio joj je da misli na nju.
Otvorila je svoju bilježnicu. Mali je. Manji čak i od Zemlje i Mjeseca. Pluton se vodio kao deveti planet Sunčevog sustava. Međutim, 2006. godine Međunarodna astronomska unija dolazi do zaključka da nije planet (zbog veličine i orbite). Tada mu je promijenjen i status i danas se smatra vrstom tzv. patuljastih planeta. Njegov točan naziv glasi asteroid br. 134340. Mnogi astronomi i ranije su bili uvjereni da je Pluton zapravo veliki asteroid ili komet. Otkriven je 1930. godine. Jedanaestogodišnja djevojčica Venetia Burney tog je jutra doručkovala sa svojim djedom u kući u Oxfordu. Djed joj je upravo bio čitao članak iz The Timesa kako je otkriven deveti po redu planet Sunčevog sustava. Venetia je zastala, promislila i rekla kako bi se taj novi planet trebao zvati Pluton. Djed je bio toliko oduševljen njezinom idejom da je odmah pisao Vestu Slipheru, ravnatelju najvećeg opservatorija u Arizoni, kojem se pak toliko svidio prijedlog njegove unuke i od tada se Pluton zove baš tako – Pluton! Venitia je za to primila i novčanu nagradu koja je iznosila 5 funti. Danas bi to bilo 300 funti, odnosno otprilike 2500 kuna. Sigurna sam da je Venetia ispalila to ime jer je u školi učila o grčkoj mitologiji. Pluton je grčki bog podzemlja. Ovaj je planet udaljen od Sunca 5,9 milijardi kilometara. Da usporedimo - Sunčeva svjetlost na Zemlju dopire za 8 minuta, a na Pluton za 5 i pol sati. Kao Venera i Uran, i Pluton ima retrogradnu rotaciju, a to znači da se okreće u suprotnom smjeru u odnosu na Zemlju (Sunce mu izlazi na zapadu, a zalazi na istoku). Jedini je od svih planeta koji ima atmosferu (otrovna je za ljude zbog ugljičnog monoksida). Kada je najbliži Suncu, atmosfera je plinovita, a kada je najudaljeniji, taj plin se smrzava i pada poput snijega. Ispod njegove površine nalazi se ocean (zapravo je to smrznuta voda) čija dubina iznosi 100 do 180 metara. Ima 5 prirodnih satelita, od kojih je najpoznatiji Haron. Otkrio ga je američki astronom Jim W. Christy 1978. godine. Nakon što se te večeri vraćao s posla kući zajedno sa svojom ženom Charlene, rekao joj je da će otkriveni satelit nazvati po njoj. On ju je zvao Char. Ali meni se ipak čini da je i on bio zaluđen grčkom mitologijom, a manje svojom ženom. Haron je grčki bog podzemlja koji prevozi duše umrlih preko rijeke Stiks. Pitam se hoće li među njima biti i moj Major Tom?

(fotografija; pexels.com)

Keksi za doručak i novi početak

"Gdje ideš?" presreo ju je na hodniku Markov glas u rano jutro.
Stajao je ondje u svojoj pidžami, snen, raščupane kose, trljajući rukama oči.
"Obuci traperice i majicu dugih rukava. Ideš sa mnom. Samo budi tiho. Čekam te u kuhinji."
Vratila se u svoju sobu i izvukla iz ormara dvije deke. Potom je skuhala čaj koji je ulila u termos-bocu, uzela dvije plastične čaše i na komadu papira napisala: Vani smo. Vraćamo se uskoro. Ne brinite se. Sve je potrpala u košaru. Ubacila je i kutiju keksa.
Vani je bilo još djelomice mračno. Uzela je Marka za ruku i krenula dobro poznatim putem prema izlasku iz sela. Već bi ga znala proći i zavezanih očiju. Koračali su prašnjavom stazom. U tišini. Uskoro su se našli u polju. Nastavili su dalje, sve dok nisu izbili na rub šume. Tina ga je uporno nazivala rubom, premda je to bilo mjesto na kojem je sada već podosta visoka trava prelazila u šumu. Zapravo je to bio početak hrastove šume u koju nikad nije kročila. Mjesto bez suvišnih zvukova i bez suvišnih ljudi. Traperice su im bile mokre od jutarnje rose.
Odložila je košaru, rasprostrla jednu deku i legla. Marko je učinio isto. Zagrlila ga je.
"Hladno mi je", bilo je sve što je rekao.
Pokrila ga je onom drugom.
Sunce se uzdizalo poput velike lopte i sve više obasjavalo okolinu. Zažmirili su i zatvorili oči. Čula je otkucaje Markovog malog srca i njegovo disanje koje je postajalo sve ujednačenije. Zaspao je. Rukom je prošla po mokroj travi. Ubrzo je zaspala i ona.
Kada su se probudili, bilo je devet sati. Ulila je čaj u čaše i otvorila kutiju keksa.
"Uživaj u doručku", nasmiješila se Marku koji je i nadalje bio ozbiljan.
Linceri su nestajali jedan za drugim. Već je mogla zamisliti mamu koja prosvjeduje: Započinjete dan s toliko ugljikohidrata (Marku bi objasnila da su to šećeri). Ne mogu vjerovati! Grozni ste! I onda bi im oduzela ona dva-tri preostala keksa.
"Mama bi se naljutila", rekao je.
"Nema veze. Mama nas sada ne može vidjeti. Hoćeš još čaja?"
Pružio je svoju čašu. Prebacila mu je deku preko ramena i naslonila se bradom o njegovu glavu.
"Hoće se tata vratiti kući?"
I što bi mu sada trebala odgovoriti. Nije imala pojma. Lagati? Reći istinu?
"Mislim da neće."
"Zašto?"
"Jer... jer..." nije mogla osmisliti ni jednu suvislu rečenicu. "Jer su se stvari promijenile. Puno toga se promijenilo. Ti više ne ideš u vrtić, na primjer. Sada ćeš krenuti u školu. Upoznat ćeš nove prijatelje. Više nećemo živjeti na Krimeji nego na Trsatu. Imat ćeš svoju novu sobu."
Sama je sebi zvučala tako glupo i tako neuvjerljivo.
"A što će se kod tebe promijeniti?"

"Pa... ja ću pokušati popraviti ocjene. I možda upišem kakvu radionicu iz astronomije."

"Ali mi ćemo i dalje biti zajedno, ti i ja?"

"Zauvijek. Od Zemlje do Mjeseca i natrag."

Zašutio je. A ona nije željela kopati po toj temi novim pitanjima. Uostalom, i sama je već bila umorna. Iskreno, nema pojma što ih očekuje kada se vrate u Rijeku. Za početak, nema pojma kako je mama uredila njihov novi stan. Ako će Marko imati svoju, a ona svoju sobu, gdje će mama spavati? U dnevnom boravku? Nema pojma ni kako će izgledati njihovi susreti s tatom. I s Doris. Hoće li je Marko prihvatiti? A što ako mu se ona jednostavno dopadne? Hoće li zajedno odlaziti tati vikendima? Ili će morati otići i kojim radnim danom? Što će biti s praznicima? Mama je bila u pravu – morat će se prilagoditi. Drugog rješenja nema.
Ali sada ne mora misliti o svemu što je očekuje. Može još malo zatvoriti oči i uživati u jutarnjem suncu.

(fotografija: unsplash.com)

Lukin odlazak, Uran i Neptun

Posljednji dani bili su joj neizdrživi. Najradije bi rekla mami da odmah sada spakiraju svoje stvari, sjednu u auto i krenu kući. Luka odlazi sutra ujutro. Otvorila je ormar i sjela na rub kreveta. Koliko je stvari ponijela kada se spremala za ljetovanje. Hrpe i hrpe odjeće. Potom je stala otvarati ladice komode. Šamponi, balzami, neiskorištene kupke i losioni za tijelo, lakovi za nokte, sjenila, maskare... Na kraju, potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cvijeća, prisjetila se bakinih riječi. Ona je u posljednja dva mjeseca uistinu imala sve to. Ustala je i razmaknula zavjese. Zrake već pomalo zalazećeg sunca obasjale su sobu.
Gotovo da nije ni okusila večeru. Stalno je pogledavala na sat. Luka joj je rekao da će navratiti oko devet. Sada je tek sedam. Pospremila je stol. Mama je oprala suđe, a ona ga je osušila. Baka je s Markom gledala crtane filmove. Djed je isto bio nekako neobično tih. Čak im je velikodušno prepustio daljinski upravljač. Izašla je u stražnje dvorište u namjeri da dočeka Luku. Već je sjedio na klupici. Bio je odjeven isto kao i prvi dan kad ga je susrela – isprane traperice, bijela majica i visoke crvene Starke.
"Kad si došao?" upitala ga je oslonivši se na vrata prekriženih ruku.
"Maloprije."
Nogom je prevrtao kamenčiće na podu. Isto kao i prvi dan. Ustao je i stavio ruke u džepove.
"Ne volim rastanke. Čak ni privremene", rekao je.
Pričaj mi o tome!
"Jesi siguran da će biti... samo privremen?"
Položio joj je ruke na ramena i pogledao je lagano se osmjehnuvši. Tako tipično za Luku.
"A ti?"
"Da."
"Još nas čeka ono zajedničko putovanje. A prije toga moramo prijeći Parenzanom od Grožnjana do Motovuna. Naravno, ako u međuvremenu ne zaboraviš voziti bicikl", pokušao ju je nasmijati.
"Bilo mi je super s tobom, znaš?" zagrlila ga je i udahnula onaj tako poznati miris.
"Vidjet ćemo se za par mjeseci. A do tada... imamo Messanger, Wattsup, Viber..."
"Ali to nije isto!"
"Tina", lagano ju je odmaknuo, "govoriš mi u majicu tako da te ništa nisam čuo."
"Sigurno ćeš doći?"
"Bit će produženi vikend. Provjerio sam. Naravno da hoću."
Uzeo je s klupice paketić umotan sjajnim crvenim papirom. Poput njezine kose.
"Za tebe."
Odmotala ga je i ugledala majicu s natpisom: Forget princess. I want to be an astrophysicist. I četiri planeta: Mars, Saturn, Venera i Jupiter.
"Ajmeee, ovo je predobro. Hvala ti!"
Odmaknuo je jednu njezinu kovrču, rukama joj obujmio lice i poljubio je.
Uvijek isto. Uvijek drugačije od drugih.
"Moram još spremiti svoje stvari. Krećemo sutra ujutro."
Ništa nije rekla.
"Čujemo se i vidimo. Budi dobra", namignuo joj je.
Sjedila je na klupici i gledala ga kako se udaljava.

***

"Ništa ti ne može popraviti raspoloženje kao noćno nebo."
Djed je sjeo pored nje, kasnije te večeri. Gledala je u naslovnu fotografiju na svom mobitelu – Luka i ona smiješe se u kameru. Sjeća se tog dana. Sjedila je pored njega, a on ju je zagrlio i sačuvao trenutak u zajedničkom selfieju.
"Misliš?" upitala ga je.
"Ne mislim. Siguran sam. Govorim iz iskustva", nasmiješio se i pružio joj ruku: "Hoćemo li, mlada damo?"
Promatrala je nebo posuto zvijezdama. Uistinu je predivno. Imala je osjećaj kao da u takvom prostranstvu ne mogu postojati nikakvi problemi.
"Dakle..." započeo je djed.
"Što ti je to u rukama?" upitala ga je.
"A to. Električna cigareta! Irena mi ju je kupila. Sada mogu pušiti i u kući, he, he. Dakle..." povukao je dim, "ispričaj mi sve što znaš o Uranu. Vidim da mi nestaju knjige s police. Dobro je to, dobro", mrmljao je. "Slušam... "
"Uran, on je... " započela je.
"Uran je", ispravio ju je djed.
Pogledala ga je. Oči su mu bile zatvorene.
"Uran je najhladniji planet Sunčevog sustava", odlučno je započela svoje izlaganje. "Temperatura iznosi -224 stupnja Celzijevih. Dan traje otprilike 17 sati. Kao i Saturn, i Uran ima prstenove, ali oni su manje vidljivi i tamni. Vrlo su uski i prostiru se na udaljenosti od svega nekoliko kilometara. Njegova je atmosfera plave boje, kao i Zemljina, uostalom. Do sada je otkriveno 27 Uranovih satelita. Mali su i njihova zajednička masa manja je od mase polovice Tritona, najvećeg Neptunovog mjeseca. Najveći se zove Titanija. Iako mnoge planete Sunčevog sustava možemo vidjeti golim okom, Uran je otkriven tek nakon što je otkriven teleskop. U 17. stoljeću se mislilo da je Uran tek jedna od zvijezda u zviježđu Taurus. Da se radi o planetu, otkriveno je u 18. stoljeću. Samo je jedna letjelica stigla do Urana. Bio je to Voyager 2 1986. godine. Snimila je brojne fotografije, iako je bila udaljena 81000 kilometara."
"Sjedi, pet", zaključio je djed između dva koluta dima. "Uran je bog..." čekao je Tinin odgovor.
"Podzemlja?" lupila je.
"Neba, Tina, bog neba."
"Ahhh, mrzim tu glupu mitologiju i povijest!" prekrižila je ruke.
"A ja sam mislio da mrziš samo medicinu", pogledao ju je.
I kako da se sada ne nasmije.
"Hoćeš da ti ispričam i o Neptunu?"
"Obavezno!"
Sada više nije pušio, već je samo vrtio cigaretu između prstiju.
Nakašljala se i započela: "Neptun je najudaljeniji planet Sunčevog sustava. Najprije se mislilo da je Pluton najudaljeniji, ali 2006. godine proglašen je patuljastim planetom tako da je Neptun ipak ostao najudaljeniji. Prvi ga je otkrio Galileo Galilei, ali bio je uvjeren da se radi o zvijezdi. U 19. stoljeću potvrđeno je da je ipak riječ o planetu. Mislim da je za to zaslužan Johan Galle. Je li?"
"Točno."
"Od svih planeta Sunčevog sustava", nastavila je, "na Neptunu pušu najjači vjetrovi. Najveća brzina vjetra na Zemlji, u Australiji, iznosila je 408 kilometara na sat, a na Neptunu do 2100 kilometara na sat. Najniža temperatura iznosi -221 stupanj Celzijev. Na Zemlji je zabilježena temperatura od -86 stupnjeva i to na Južnom polu. Nižu temperaturu ima samo Pluton, -240 stupnjeva, ali on ionako nije planet pa se to ne računa, i Uran. Jednako kao Saturn i Uran, i Neptun ima prstenove, ali jako male i tamne. Po svom su sastavu prašina i kamenje. Kako su tamni, slabo reflektiraju Sunčevu svjetlost pa zato baš i nisu vidljivi. Ima ih pet, a nazvani su po znanstvenicima koji su najzaslužniji za istraživanje Neptuna. Pretpostavlja se da su nastali sudarom Neptuna i nekog od njegovih satelita. Jedina letjelica koja je stigla do Neptuna opet je bio NASA-in Voyager 2 1989. godine. Do danjega se ne planiraju nove misije", završila je u dahu.
"Neptun je rimski bog mora i potresa. Grci su ga zvali Posejdon. Zaštitni znak su mu troroge osti", nadodao je djed.
"I ja ću si nabaviti jedne takve!" promrmljala je. "Karlo, ako su svi planeti nazvani po nekom od bogova i ako postoji bog neba ili mora, zašto onda ne postoji i bog svemira?"

"A tko je rekao da ne postoji? Ja mislim da postoji. Zove se Major Tom."

(fotografija: ufstarfleet.org)

Zaželi nešto posebno

Navečer bi znala iznova čitati svoje bilješke.
Najljepši planet Tini je ipak bio Saturn zbog svog neobičnog prstena. Saturnovi prsteni (ima ih 7) zapravo su prašina i komadi leda. Njihova se veličina kreće od sitnih čestica pa sve do komada od 8 metara. Prstenovi su od Saturna udaljeni koliko iznosi udaljenost između Zemlje i Mjeseca. Tko bi rekao! dopisala je. Najniža temperatura na Saturnu iznosi -212 stupnjeva (na Zemlji -89 stupnjeva). Oluje traju mjesecima, ponekad i godinama. Najveća je nazvana Zmajevom olujom. Gallileo Galilei bio je prvi astronom koji je promatrao ovaj planet. Prstene je otkrio Christiaan Huygens 1659. I on je "plinovita lopta" (sastoji se od vodika i helija). Ima otprilike 30 satelita. Saturn je sin Cela (nebo) i Terre (zemlja). On je bog novca i zemljoradnje. Opet je dopisala: Kakve to veze ima? Imao je 3 sina: Jupitera, Neptuna i Plutona, koji će postati vladari svemira, i kćeri Vestu, Cereru i Junonu. Inače, ako vas put ikada nanese u London, dobro promotrite znak na ulazu u gradsku podzemnu željeznicu. Ima oblik Saturna i njegovih prstenova.
Odložila je bilježnicu na noćni ormarić. Bilo je jedanaest sati. Poslala je Luki poruku.
Što radiš?
Nije trebala dugo čekati odgovor.

Mislim. Na tebe. A ti?

Ha, ha. Čitam nešto o Jupiteru i Saturnu.

Zanimljivo.

Put u New Orleans će biti zanimljiviji.

U to sam siguran.

Okupat ćemo se u Mississippiju?
Obavezno!
Jedva čekam. Ali stvarno. Obećaješ?
Obećajem.

Sigurno?

Sto posto.

***

Posljednji tjedni ljeta Tini su proletjeli u trenu. Ništa nije toliko tužno kao kraj ljeta i početak jeseni. Istovremeno je željela da ljeto nikada ne završi, dok je, s druge strane, priželjkivala da je već u Rijeci i da je neizbježni rastanak iza nje. I dani su bili sve kraći. Večeri su bile prohladne. Ove jeseni njezinu malu obitelj čeka mnogo toga: novi stan, novo susjedstvo, novi dio grada, Marko kreće u prvi razred... I što je najgore od svega – vikendi s tatom i Doris. Muka joj je od toga! Kako joj samo ide na živce! Uostalom, o čemu bi ona trebala razgovarati s tom Doris? Ni o čemu, eto. Odlučila je – šutjet će. Odgovarat će samo s da i ne. Valjda će tada shvatiti da Tina s njom ne želi imati nikakvog posla. A tata, tata neka bude sretan što je uopće i došla na dva dana. No, sada si stvarno ne želi kvariti zadnje dane u Grožnjanu.
Jedva je čekala one famozne suze svetog Lovre. Luka joj je predložio ako želi doći do njega, da ih zajedno promatraju u dvorištu. Naravno da je pristala.
Pozvonila je negdje oko devet navečer. Otvorila joj je Lukina baka kojoj je Tina predala dvije teglice marmelade od šljiva. Izabelin poklon. Elda ju je povela na terasu. Dvije ležaljke s debelim jastucima bile su postavljene sa svake strane stola na kojem ih je čekalo brdo palačinki. Mmmm!
"A gdje je Luka?" upitala ju je.
"Valjda još uvijek bira što će obući", Elda joj je namignula, na što se Tina nasmijala.
Osjetila je onaj njegov tako poznati miris.
"Hej, došla si?" rekao je i sjeo na ležaljku.
"Djeco, uživajte u kiši suza. Mi smo tu u blizini", rekla je na odlasku.
Naglasila je tu u blizini. Sve je bilo jasno.
Nakon što su pojeli palačinke (bile su stvarno ukusne, s Nutellom), Luka je pogasio svjetla na trijemu. Tina je sjedila na svojoj ležaljci, skupivši noge u koljenima.
"I sada bismo, kao, trebali poželjeti želju koja će nam se, kao, ostvariti?" započela je Tina.
"Da", odgovorio joj je Luka zagledan u nebo.
"To su čiste gluposti, znaš?"
"Zašto?"
"To je samo meteorski roj koji se naziva Perzeidima. U zviježđu Perzej nalazi se točka, odnosno radijant, iz koje se meteori šire prema Zemlji prosječnom brzinom od 60 km/s, nekada i brže, 70 km/s. Kada lete kroz atmosferu, zbog djelovanja sile trenja, zagrijavaju se, tale i isparavaju. Tako za sobom ostavljaju svjetlosni trag. A to je zapravo ionizirajući plin koji svijetli. Eto!"
"Tina?"
"Što?"
"Naporna si. Daj, zaželi nešto."
"Najprije ti", predložila je.
"Ajde dobro. Neka iduća godina prođe što brže."
"Jedan je upravo proletio kroz atmosferu", rekla je nakon nekog vremena, pokazujući rukom trag na nebu.
"Sada ti", rekao je Luka.
Da me ne zaboraviš.
"Pa..." otezala je.
"Tina, poželi konačno nešto. Samo da je normalno", prekinuo ju je Luka.
Da ljeto nikada ne prođe. Da se nikada ne vratim kući. Da se ti ne vratiš u Zagreb.
"Da me ne zaboraviš do idućeg ljeta", tiho je izustila.
"Namjeravam te vidjeti i prije ljeta, znaš to?"
Ustala je i sjela pored njega. Luka ju je zagrlio.
"Ludačo", rekao joj je. "Pogledaj onu. Vidi kako je ostavila dugačak trag. Nema šanse da ti se želja ne ispuni."
Tina je poželjela još štošta: da Marku bude dobro u školi, da mama bude sretna, da ima nešto bolje ocjene od ovogodišnjih... Naravno da te želje nije izgovorila na glas. Tatu je zaboravila negdje putem.
"Tina", započeo je Luka pomalo nesigurno, "vraćam se u Zagreb za tri dana."
"Znam. I ja u Rijeku. Uskoro."

Nije znala što bi dalje rekla. A nije znao ni Luka. Ionako bi sve bilo potpuno suvišno.

(fotografija: pexels.com)

Savršeni trenutak

Bila je uznemirena cijeli dan. Što je Nikša mislio? Otkud se stvorila ona masnica ispod njegovog oka? Kakve veze Luka ima s time? Ima li uopće Luka veze s time? Ako nema Luka, tko bi drugi mogao imati? Zašto me Ines onako pogledala, kao da bi spalila na lomači? Dobro, baš me briga za tu glupu plavušu! Kvragu, zar sve plavuše moraju biti tako glupe?! Dobro, to sad nema veze. Zapravo ima. Ima veze s Doris. Koncentriraj se! Nego... Nikša je bio poprilično ljut. Više me nije pitao ako ćemo se vidjeti. Što se dogodilo na onom partyju? Je li Luka rekao... Ma ne, to nije moguće. Ali nešto se sigurno dogodilo.
Ponovo je uključila mobitel. No, ovoga puta nije stigla ni jedna Lukina poruka. Sjela je na krevet i pročitala sve one stare. Sada se pitala je li ipak negdje pogriješila, nešto krivo razumjela, shvatila, protumačila, nešto krivo napravila. Naravno da si Luki dosadila. Dosadila si i samoj sebi! 
Odgovorila je na tatine poruke: Sve ok, nisam skužila da mi se mobitel ugasio. Pozdrav! Nije znala što bi mu više napisala.
Otvorila je prozor i navukla zavjese. Sobu je našpricala nekakvim uljem od lavande protiv komaraca. Ugasila je svjetlo i upalila ono malo na noćnom ormariću. Namjeravala je čitati, iako je već bilo prošlo jedanaest sati. Iz djedove je knjižnice izvukla Plavu točku u svemiru.
"Tina", začula je tiho dozivanje. Mama? Izabela? Karlo? Marko? Odložila je knjigu i ustala. Odškrinula je vrata i osluškivala. Mrak. Svi spavaju.
"Tina", opet isti glas. Lukin.
Razmaknula je zavjese. Jedva ga je uočila u onom mraku. A on nije mogao vidjeti njezin osmijeh, što je zapravo bilo i više nego dobro.
"Što ćeš ti tu?" tiho je rekla.
"Vidio sam svjetlo", rekao je. "Daj, nećeš valjda stajati na tom prozoru kao Julija? Spusti se dolje."
Tiho, najtiše što je mogla, izašla je iz sobe. Djeda nije bilo u potkrovlju. Spustila se stubama i otvorila ulazna vrata. U dva koraka našla se u stražnjem dvorištu. Luka je sjedio na klupici.
"Hej", ponovila je i sjela pored njega. U spavaćici.
Pogledao ju je.
"Jebote, što si to napravila s kosom?"
"Ošišala je. Ana ju je kasnije popravila. Nije tako strašno?"
Rukom je prešao po njezinoj kratkoj kosi.
"Zapravo je odlično. Barem mi se sada tako čini, dok te ne vidim sutra po danu."
Primaknula mu se bliže i zagrlila ga. "Glup si, znaš?" Glava joj je bila ispod njegove. Tako je lijepo mirisao, kao i uvijek. A ona je to propuštala već sedam dana.
"Luka", započela je, "što se dogodilo?"
"Ti reci prva."
Ispričala mu je kako je srela Nikšu koji ju je pozvao na kavu i spomenuo joj party koji se navečer održava kod Luke. Zapravo je Ines okupljala to neko društvo, a Nikša joj je samo prenio poziv. I pritom joj se još uvaljivao. Najradije bi ga bila tresnula preko njuške. Planula je u trenu. Bila je bijesna jer nije pozvao i nju već samo Ines. Mislila je da, ma svašta je mislila.
"Tina, nije bilo nikakvog partyja."
"Kako to misliš?" odmaknula se i začuđeno ga pogledala.
"Blef, čisti Inesin blef. Znala je kako ćeš reagirati ako ti Nikša kaže za party na koji te ja nisam pozvao."
"Sereš?"
"Stvarno!"
"Pa gdje si onda bio to popodne? Zašto si rekao da se ne nećemo vidjeti?"
"Silvano je morao ići u Pulu. Dan ranije je uganuo ruku kopajući u vrtu. Ja sam ga vozio. Vratili smo se tek navečer."
Osjećala se tako jadno, tako glupo, tako djetinjasto. Luka ju je ponovo zagrlio.
"Jeste li ti i Ines..." upitala ga je.
Nije bila sigurna želi li čuti odgovor koji će uslijediti.
"Davno završena priča", rekao je. "Ali stvarno davno."
"Kako si saznao što se dogodilo?"
"Nikša mi je ispričao."
"Luka, što si napravio Nikši?" upitala ga je u nevjerici, povezujući cijelu priču. "Nisi valjda?"
"Tresnuo sam ga preko glupe njuške. Isto ono što si i ti željela napraviti."
"Jadna sam, jel' da? Baš, ono, jadna?"
"Ma nisi. Dobro, jesi. Možda malo."
Osjetio je njezin lagani udarac. Odmaknuo ju je i poljubio.
"Luka", rekla je, "uvijek me ljubiš na isti način."
"Kako?" upitao ju je.
"Najprije mi odmakneš kosu iza uha, potom me primiš za lice pa me poljubiš. Ali sada je drugačije."
"Ovako?" poljubio ju je još jednom.
"Ovako", ponovila je. "Grozna sam?"
"Zašto bi bila? Pa samo si sjebala zadnjih sedam dana!"
Nije željela ispustiti Luku iz zagrljaja. Nikad više.
"Hoću da budeš pored mene", rekla je. "I ujutro kad se probudim."
Luka je skinuo svoju majicu i pružio je Tini: "Obuci je. Trebat će ti." Pružio joj je ruku. Šutke ju je prihvatila.
Osjećala je svaki, pa i najmanji kamenčić pod bosim stopalima, sve dok nisu došli do Lukinog off-roada.
"Bit ćeš kući prije nego što tvoji ustanu. Ne brini", rekao je sa smiješkom, primijetivši Tinin pogled koji je govorio kuda to idemo?!
Mama će me ubiti. Karlo će me ubiti. Iz će me ubiti. Dobro, ona možda i neće, ali nikad ne znaš. Još mu uvijek možeš reći: "Stani! Vrati se! Idem kući!" Hoćeš? Nećeš. Onda prestani, ok? 
Vozili su se mračnim zaseocima ni sama ne zna koliko. Tu i tamo primijetila bi pokoje svjetlo ili prometni znak. Šutjeli su. Zatvorila je oči, ali nije spavala. Onda je osjetila da su stali. Čula je Lukino i svoje ujednačeno disanje.
"Tina..." tiho ju je zazvao.
Ništa mu nije odgovorila.
"Tina..." ponovio je još jednom.
"Mmmm..." promrmljala je, praveći se da spava, i položila glavu na Lukino rame.
U ovom trenutku to joj je bilo dovoljno. A to nije namjeravala ničime pokvariti niti opteretiti njihov ionako ne baš jednostavan odnos. Ona, Luka, tišina, daleko od svih. Savršeno.
I onda je stvarno zaspala.
Probudilo ju je Lukino gurkanje. Trebalo joj je par sekundi da shvati gdje je. Ležala je preko dva sjedišta pokrivena dekom. Pored Luke. Protrljala je oči i ustala. Pred njima se ukazalo veliko sunce u izlasku. Bilo je to nešto najljepše što je ikada vidjela.
"Mislio sam da bi ti se moglo svidjeti", rekao je.
"Ne možeš ni zamisliti koliko."
Rukom mu je dotaknula lice i rekla: "Vozi me kući dok sam još živa!"

Luka ju je ostavio ispred ulaznih vrata. Tiho se uspela na kat i nečujno zatvorila vrata svoje sobe. Bilo je sedam ujutro.

(fotografija: pexels.com)

Zašto propustiti lijepe stvari na putu zvanom "dalje"

Probudila se kao i inače. Rano. Mama je još spavala. Najtiše što je mogla, pripremila si je doručak. Potom je izašla u dvorište i zalila svoje cvijeće. Sada ga je tako nazivala: moje cvijeće. Moje gredice, moje rajčice, moja soba... Na trenutak je poželjela zauvijek ostati ovdje. Mama se u međuvremenu probudila i čekala je za stolom u dvorištu. Dvije šalice kave, mlijeko i šećer.
"Dobro jutro!" pozdravila ju je. "Cvijeće je predivno."
"Da, je, zar ne? Izabelin prijedlog. Treba unijeti malo boja u sivi svijet."
"Izvoli", mama joj je pružila šalicu. "Malo kave, više mlijeka, žličica šećera."
"Mama, htjela sam s tobom razgovarati o..." zastala je otpivši gutljaj.
"Znam..."
"Sada kada ste se ti i tata razveli, ja bih trebala biti i s njim, jel' da? Vikendima? Ili kako to već ide?"
"Da. Preko tjedna ste sa mnom, a vikendima s njim. Ali uvijek se o svemu možemo dogovoriti. Ako je tata dežuran baš u subotu ili nedjelju, zamijenit ćemo dane. Znam da na početku neće biti jednostavno i lako, ali..."
"Ja ne želim biti u našem stanu s njegovom djevojkom!" viknula je.
"Tina..." mama je uzdahnula.
Znala je da će ovo biti neizbježno. I najbolnije.
"Ne želim! U redu ako je tata sam, ali nju ne želim vidjeti! Razumiješ?! Ne želim provesti s njom ni pet minuta! Odvratna je! Ne mogu je podnijeti!"
"Tina", mama je opet pokušala, "znam, razumijem te, ali nemamo drugog izbora."
"Zašto?!"
"Jer su se stvari promijenile, premda mi to nismo željeli. Ali moramo im se prilagoditi, svi mi, i ti, i Marko, i ja. Ponekad nešto planiraš, zamišljaš, želiš, nadaš se, a onda, jednostavno, sve se okrene naglavačke. Nema smisla zauvijek tražiti razlog zašto se nešto dogodilo baš tako kako se dogodilo. To iscrpljuje, troši, čini te nesretnom osobom, ne dopušta ti da kreneš dalje. A na tom dalje čekaju te i lijepe stvari. Zašto bi ih propustila? Završit ćeš školu, upoznati nove ljude, doživjeti nove ljubavi, tko zna kakve će ti se prilike otvoriti u životu. Tina, moraš se prilagoditi, to ti je jedini izbor. A kasnije ćeš ionako sama vidjeti kako će se sve odvijati. I tek tada možeš utjecati na daljnji razvoj odnosa i događaja. Ne želim da budeš nesretna. Nikada!"
"A ti? Kako se ti osjećaš u svemu ovome?" prvi ju je put upitala.
"Na početku sam bila strašno nesretna. Ali kao što sam ti rekla, odlučila sam da ne želim ostati takva do kraja života. Naravno, nije to nešto što ćeš preboljeti preko noći, ali nadam se da hoću, s vremenom. Sada se osjećam bolje nego prije dva-tri mjeseca. Imam tebe i Marka, imam svoje roditelje. Vi ste moja snaga. Osim toga, imam i svoj posao, sve one drečavce u razredu, imam prijateljice, imam hrpu dobrih krimića", mama ju je nastojala barem malo oraspoložiti. "Razgovarat ću s tatom, ne brini. Dogovorit ćemo se oko vaših budućih susreta. Ako u išta mogu biti sigurna, onda je to da neće napraviti ništa što bi tebe i Marka učinilo nesretnima. Rekla sam ti, rastao se od mene, ali ne i od vas."
"Ti ga još voliš?"
"Ne znam kako bih ti to objasnila, ali, da, volim ga kao nekoga s kime sam provela lijepe godine. Volim ga kao vašeg oca, a možda i kao prijatelja, to još ne znam. Neke ljude ne možeš obrisati s par poteza gumicom."

Kao što sam ja obrisala Luku.

"Unesi boje u svoj život", ponovila je bakine riječi. "Vrijedi neopisivo puno."

Kimnula je glavom.
"Tina, zar nisi oprala kosu nakon mora?" tek je sada primijetila njezinu raskuštranu glavu. "Nemoj mi reći da si opet spavala slana?"
"A što mogu kad to volim."
"Molim te, idi pod tuš. A zatim možeš s Markom do Grožnjana. Kupiš nam novine i usput pogledaš ako ima koji zanimljivi roman. Svratite i na sladoled. Ja vas častim."
Otuširala se, oprala kosu, uvukla se u kratke traperice i bijelu majicu. Sandale su otkrivale njezine ružičasto nalakirane nokte. Usnice je premazala istim takvim sjajilom. Odlučila je – više se neće skrivati ispod šešira.
Marka uopće nije trebala posebno nagovarati da ide s njom. Bilo je dovoljno reći strip i sladoled i već je bio spreman.
"Može tri kuglice kao i zadnji put? Čokolada, vanilija i jagoda. I šlag. I onaj fini sok."
"Šššš", stavila je prst na usta. "Da, da, može, samo budi tiho."
Naime, mama nije odobravala da se do besvijesti natrpavaju slatkim.
Nakon što je kupila dnevne novine i odabrala roman za mamu – odlučila se za neki chick lit – sjeli su na svoje uobičajeno mjesto. Nije ju bilo briga ni ako putem sretne Ines ili Nikšu. Pa čak ni Luku. Marko se častio svojim sladoled i listao najnovije avanture mačka Toma. Za jednim od stolova ugledala je Ines. Bila je sama. Pa da, deset sati, što sam i mogla očekivati? To je uobičajeno vrijeme za njezino preseravanje. I Ines je primijetila nju. Uputila joj je poprilično ljutit pogled. Glupača! Tina ju je pogledala, dohvatila svoje sunčane naočale, ustala se i okrenula joj leđa.
Prošavši par uličica, naletjela je na Nikšu.
"Bok!" pozdravila ga je.
Ni on nije bio baš prijateljski raspoložen kao zadnji put. Što je ovima danas?
"Bok!" promumljao je.
Premda je nosio svoje Ray Ban sunčane naočale, primijetila je nekakvu masnicu ispod njegovog lijevog oka. Ni sama nije bila svjesna da ga gleda dulje no što bi ga inače gledala. Zapravo, inače ga ne bi ni pogledala.
"Pitaj onog svog kretena zašto je to napravio!" rekao je i krenuo dalje.
Tini ništa nije bilo jasno. Što se događa? Misli li on to na Luku? Što bi to ona njega trebala pitati? Pa ne razgovara s njim već tjedan dana. Nije ga ni vidjela, uostalom, zadnjih tjedan dana.
"Kojeg kretena?" Marko ju je povukao za majicu.

"Nemam pojma. Ovdje ih ionako ima previše."

(fotografija: unsplash.com)