Okrenula se leđima od ogledala. Dohvatila je snop kose koji je nestao s prvim potezom škara. Pa drugi. Treći. Četvrti. I tako dalje. Više nije ni brojala. Umivaonik je na kraju bio prepun njezine kose. Dodirnula ju je. Bila je tako mekana. Potom se usudila podignuti pogled. Gotovo da nije zavrištala kada je vidjela svoj odraz. Strašila po poljima, i to ona najgore moguće vrste, izgledala su bolje od nje. Ti nisi normalna! bilo je sve što je uspjela pomisliti prije nego što je viknula na sav glas:
"IIIIIIIIIIIIIIIIIIZ!!!"
Čula je bakine užurbane korake po stubama.
"Tina, otvaraj!" lupala je čvrsto stisnutih šaka.
Zaboravila je u međuvremenu da se zaključala. Tko zna što je njezina jadna baka u prvi tren pomislila?
Otvorila je skrivajući se iza vrata. Izabela je imala što i vidjeti. Njezina uvijek uredna kupaonica, pomno usklađenih nijansi mahom pastelnih boja, sada je bila jedan veliki kaos.
"Tina?" zazvala ju je.
"Tu sam", odgovorila je jedva čujno.
Zakoračila je i ugledala je kako sjedi na podu ispod prozora. Potpuno kratke kose. Zatim joj se pogled zaustavio na umivaoniku. Bio je zatrpan njezinim crvenim kovrčama.
"Za boga miloga, što si to napravila?" nije mogla doći k sebi.
"Ne znam", rukama se držala za glavu.
Baka je pažljivo hodala, kao da joj svakim korakom prijeti opasnost da ne stane na nagaznu minu. Kleknula je pored nje i odmaknula njezine ruke. Nije mogla suspregnuti smijeh. Pa se i Tina počela smijati.
"Što si to napravila?" neprekidno je ponavljala.
"Možeš li mi nekako pomoći? Pogledaj me na što sličim? Kako ću takva ići van?"
"Daj, ustani", rekla je i povela je u kuhinju.
Kose je bilo posvuda. Lijepila joj se za haljinu, za lice, ulazila joj u usta. Izabela je razmišljala sto na sat.
"U mjestu ima jedna frizerka", rekla je. "Spremi se pa idemo."
"Idemo?! Nigdje ja ne idem ovakva!" bila je očajna.
"Ali ja ti ovo ne mogu popraviti", prošla joj je rukom kroz kosu.
"Iz, ovakva neću proći kroz ova vrata", nije se ni pomaknula sa stolice.
"Čekaj, idem je nazvati pa ću je zamoliti ako može svratiti", tražila je njezin broj zapisan u malom rokovniku. "Za to vrijeme operi si kosu. Kupaonicu ću srediti kasnije."
Omotavši kosu ručnikom, spustila se u kuhinju. Za stolom je već sjedila mlada djevojka koja se zvala Ana.
"Da vidimo", ustala je i skinula ručnik s Tinine glave. "Uuuu..."
"I?"
"Popravit ćemo, ali morat ću je još skratiti, znaš?"
"Koliko?"
"Ovoliko", pokazala je kojih pet centimetara.
Sjedila je nasred kuhinje s vlažnim ručnikom oko vrata. Baka ju je pogledavala grizući nokte. Ana se vrtjela oko nje češljajući je i krateći ionako već kratku kosu. Zatim bi je odmjerila i nastavila. Tina je samo čekala trenutak kada kosa više neće padati po podu, nošena potezima Aninih škara. Potom je dohvatila fen i stala joj sušiti kosu. Na kraju ju je oblikovala uz par kapi tekućeg silikona.
"Gotovo!" ponosno je uzviknula Ana.
"Baš ti je lijepo", baka je bila iznenađena promjenom.
I Tina se konačno pogledala. Bila je stepenasto ošišana, a najduži sloj dosezao je do polovice vrata. Činilo joj se da je njezina kovrčava kosa sada još kovrčavija. I sjajna.
"Ne znam koliko ti je prije bila dugačka, ali ovo ti je super", rekla je Ana znalački. "Oči su ti sada u prvom planu."
"Puno, ali puno ti hvala", zahvalila joj je Tina, a isto je ponovila i Izabela.
Ovo neplansko šišanje s uključenom pozamašnom napojnicom stajalo ih je – 200 kuna!
"Da samo znaš koliko si me danas prestrašila", rekla joj je baka kada su ostale same. "Još i sada čujem onaj tvoj poziv. Pa zatvorena vrata. Tina moja..." uzdahnula je. "Idem pospremiti kupaonicu."
"Ne, ja ću", nije joj dopustila da ustane sa stolice, lagano joj dodirnuvši rame. "Oprosti i hvala ti do neba", rekla je i krenula na kat.
Zastala je na sredini stubišta, okrenula se i rekla:
"Trebala bih još jednu uslugu, grozna sam, znam, ali... ali... nisam kući ni za koga."
Najprije je sve razbacane stvari premjestila u hodnik. Potom je sve usisala, a kosu iz umivaonika zamotala u stare novine. Ipak je sačuvala jedan pramen. Onda je prebrisala sve keramičke površine i stala vraćati stvari na svoje mjesto. Na kraju se otuširala i presvukla u jednu od bakinih hippy tunika iz kojih se u zadnje vrijeme nije skidala. Začula je u prizemlju djedove i Markove glasove.
"Vidi, Tina više nema kosu!" bilo je prvo što je rekao njezin brat.
"Opa, super, vidim, lijepo ste se vas dvije zabavile dok nas nije bilo. Skoro je tri, a ručku ni traga", mrmljao je djed podižući poklopce praznih lonaca.
"Pa da znaš da i jesmo", rekla je baka. "Daj, ne gnjavi, naručit ćemo pizzu!"
***
Popodne je provela u svojoj sobi. Nije namjeravala uključiti mobitel. Zapravo ga neće uključiti sve dok ne dođe u Rijeku. A zašto i bi? Da je tata maltretira svojim porukama? Da joj mama opet spomene kako moraju razgovarati? Dobro, mama će je ionako nazvati na fiksni telefon. Da je Luka... Pomislivši na Luku, opet se osjećala jadno, izigrano, prevareno i napušteno. No, na taj si se osjećaj već morala priviknuti... Čak je razmišljala da večeras svrati do njegove kuće i sama se pozove na onaj tulum. Ali nije se željela baš toliko ponižavati. Nema šanse. Uostalom, Luka će imati bolje društvo od tebe. Par čaša nečega, lagana muzika, poljubac i na kraju će se poševiti. Po tko zna koji put. U njegovoj sobi na katu, daleko od svih. Najprije će joj skinuti majicu i poljubiti je u vrat. A potom... Što si ti sebi umišljala? Da bi mogla biti na Inesinom mjestu? Ha, ha, baš si jadna, znaš? A tek kada bi te vidio s ovom kratkom kosom? Tko zna što bi rekao? Smijao bi ti se, eto! Tebi je bilo super u Lukinom društvu, ali njemu je s tobom bilo dosadno. Shvati to konačno!
Odmaknula je zavjese. Užareno nebo odupiralo se nadirućem sumraku. Kada počinje tulum? Sigurno ne prije devet. A da ipak malo proviriš, tek toliko da... Ne! Ok onda, ti ćeš za to vrijeme zalijevati rajčice.
Spustila se na večeru. Baš i nije bila gladna nakon one pizze. Napravila si je smoothie od jagoda i banana. Poslije je pojela još malo sladoleda.
Nakon odrađenog vrtlarskog posla, sjela je na klupu i zagledala se u nebo. Početkom kolovoza moći će gledati kišu meteora. Romantični glupani misle da su to zvijezde padalice koje će ispuniti njihove želje. Recimo onu: i živjeli su sretno do kraja života. Pametniji ne vjeruju u te bljuvotine i znaju da su to dijelovi svemirskog otpada koji udaraju u gornje slojeve Zemljine atmosfere. Dakle, nikakav sveti Lovro ne prolijeva svoje suze po Zemlji. A zašto i bi? Kao da su papci toga vrijedni!
(fotografija: unsplash.com)
Nema komentara:
Objavi komentar