Pad s ruba svemira i crvena boja Marsa

Osjećaj je neopisiv. Tako je lagana. Gazi po prašini. Uzima je u ruku i potom pušta kroz prste. Ima neobičan miris po paljevini. Zakašljala je. Oko nje je sve crno. Ne, nije oblačno. Oblaci ni pred najveću oluju koju je doživjela nisu imali takvu boju. Bili su teški, sivi, olovnoplavi, ali nikada tako jednolično crni. Nastavlja dalje. Čini joj se kao da je usred pustinje, no ova je pustinja siva i prašnjava. Niotkud nema nikakvog svjetla. Nema pojma kamo je krenula, ali svejedno korača. U daljini je ugledala nešto bijelo što ide prema njoj. Zna da bi se trebala bojati, ali ovdje strah kao da ne postoji. Ide mu ususret. Sada su već jedan pored drugoga. Stavlja ruku na vizir njegove kacige. Ne može mu vidjeti lice. Zajedno hodaju prema rubu ponora. Svjesna je što će uslijediti. Grčevito se drži za njegovo odijelo. Ne želim, ne želim, uporno ponavlja. Tebi ovdje nije mjesto, čuje njegov glas. I onda ju je gurnuo. Ni sama ne zna koliko je padala sve dok nije osjetila mekanu površinu.
Probudila se. Možda je i viknula. Ubrzano diše. Treba joj zraka. Ustala se i razmaknula zavjese. Ne sjeća se kada je zadnji put gledala svitanje. Tek je 6.30, ali njoj se više ne spava. Spustila se u kuhinju i ne skinuvši spavaćicu.

***

Čekala je Luku ispred njegove kuće. Dogovorili su se da će se odvesti biciklima do starog mjesta. Tina je u međuvremenu pronašla djedov bicikl u spremištu iza kuće.

Već je bila podosta spretna i mogla je odvoziti metre i metre a da niti jednom nogom ne dotakne pod. Osjećala se malo čudno danas u Lukinoj blizini, nakon onog poljupca. Bilo joj je skoro pa neugodno, iako je priželjkivala da isto ponovi i danas.
Legli su na mekanu travu, kao i inače. Mogla je čuti Lukino ubrzano disanje.
"Hoćeš poslušati? Do kraja", pružila mu je jednu slušalicu.
Stavio ju je u uho bez riječi. Francesco Silvestre pjevao je o tome kako kraj ne postoji i kako je spreman umrijeti za nju; želi da ga zagrli i da osjeti samo otkucaje njezina srca; i neka mu kaže da je i ona shvatila, nakon svega, kako kraj ne postoji.
"Zašto si opet tužna?" upitao ju je.
"Nisam. Samo mi se ta pjesma jako sviđa. Grad?"
"Pariz."
"Ne. New York."
"Pusti je još jednom. Misliš da je moguće ne pokisnuti i ako naiđe oluja?" upitao ju je na kraju pjesme.
"Da. Jer vjerojatno ne bi ni osjetio kišu. Ti znaš talijanski?"
"Znam. Ipak su moji iz Istre. Mislim da bih mogao upisati arhitekturu u Trstu."
"Stvarno? Zašto?"
"Mogu izvući neke stipendije i tako. Što bi ti upisala nakon srednje?"
"Nemam pojma. Imam još dvije godine za razmišljanje. Možda fiziku. Voljela bih sudjelovati u nekoj svemirskoj misiji, znaš. Misliš li da imam šanse?"
"Ne."
Neko su vrijeme proveli u tišini.
"Luka?" oglasila se Tina.
"Što?"
"Zašto si istetovirao zmaja?"
"Jer je simbol mudrosti, sreće, snage, hrabrosti i odlučnosti. Onaj tko ga nosi, zaštićen je od zlih duhova."
"Vjeruješ u zle duhove?"
"U lošu energiju."
"Zašto je..." nije završila rečenicu koja je trebala glasiti: Zašto je Ines istetovirala ono kinesko slovo? Je li to slovo L?
"Što?"
"Ništa. Nema veze."
"Nisi fora. Pitaj!"
"Zaboravi", rekla je i ispreplela svoje prste s njegovima.

***

Kroz teleskop je promatrala Mars. Crveni planet.
"Četvrti je po udaljenosti od Sunca, zar ne?"
"Točno", potvrdio je djed. "Vrlo je vjerojatno da je nekoć davno, davno bio pogodan za život. Udaljenost između Zemlje i Marsa ovisi o položaju."
"Koliko je to stvarnog vremena? Našeg vremena?"
"Kada nam je najbliži, iznosi 55 milijuna kilometara, a kada nam je najdalji 400 milijuna. Znači, dakle, da bi put trajao od 150 do 300 dana. Marsom haraju česte pješčane oluje, zbog čega je sonda Mariner 9, odaslana 1971. godine, snimila puste i kraterima ispunjene površine. Nakon američkih i ruskih istraživanja, tek su nam roveri Spirit i Opportunity pokazali kako Mars izgleda u boji. Dan i noć izmjenjuju se u nešto više od 24 sata. Godina ima 687 dana. Temperature se kreću od -143 stupnja zimi do +27 stupnjeva ljeti. Ima i sličan tijek izmjene godišnjih doba kao i na Zemlji. Nekoć je imao znatno gušću atmosferu nego danas. No, ako je atmosfera rijetka ili je uopće nema, voda proključa i izgubi se. A atmosfera na Marsu je nekih sto puta rjeđa od one na Zemlji. To je razlog zašto je nestala voda na Marsu. Pretpostavlja se da je nekoć imao prave rijeke i oceane. Na njegovim su polovima zabilježene ledene kape."
Tina nije željela propustiti nijednu riječ. Olovka je klizila papirom. Povremeno bi pogledala kroz teleskop.
"Zašto ima crvenu boju?"
"Zbog željeznog oksida."
"Aha", nije podizala pogled s bilježnice.
"Rimljani su ga tako nazvali po svom bogu rata. Vjerojatno ih je crvena boja podsjećala na krv koja se prolijevala na bojnom polju. Tina, tko je bio bog Mars?"
Pitanje ju je malo zateklo. Povijest, antička Grčka, Etrušćani, Rim... nije da je baš bila luda za time.
"Pa... sin Jupitera i..."
"I Junone, glavne rimske božice", završio je djed njezinu rečenicu. "Današnji sat je gotov. Slobodna si."

(fotografija: 

Space walk, doručak u New Orleansu i prvi poljubac

Od svih planeta što ih je promatrala, najzanimljiviji joj je definitivno bio Mjesec. I Apollo misije. Često je pretraživala internet i čitala biografije brojnih astronauta, no nekako bi se uvijek vraćala Jurju Gagarinu, prvom čovjeku koji je davne 1961. bio lansiran u orbitu, Buzzu Aldrinu, Neilu Armstrongu, Michaelu Collinsu i Valentini Terješkovoj, prvoj ženi u svemiru 1963. godine. Ona je skoro zaglavila u tom prostranstvu jer se, prilikom povratka, njezin Vostok 6 počeo sve više udaljavati od Zemlje. Morala je skočiti padobranom na tromeđi Kazahstana, Mongolije i Kine. Ali nije bila jedina. I Gagarin je imao problema prilikom lansiranja na Zemlju. Naime, dio letjelice Vostok 1 nije se mogao odvojiti pa je Gagarin skočio padobranom na visini od 7 kilometara i spustio se na Zemlju, točnije u jedno seosko dvorište. U narančastom odijelu, s kacigom na glavi, prvi su ga vidjeli taj čovjek u čije je dvorište sletio, njegova kći i – njihova krava. Ne bojte se, ja sam Rus, vraćam se iz svemira i hitno mi treba telefon da nazovem Moskvu! Zasigurno su pomislili da ovaj nije došao iz svemira nego s Marsa.
Ipak, posebno je mjesto u Tininom svijetu pripadalo samo jednome – ruskom kozmonautu Alekseju Leonovu. Jer, on je bio prvi čovjek koji je 18. ožujka 1965. izašao iz svog svemirskog broda Vostok 2 i zakoračio u svemir! Imao je tada svega trideset godina. Njegov je boravak na visini od 500 kilometara trajao 12 minuta i 9 sekundi. Bio je vezan nekakvim posebnim užetom i jednostavno – hodao. Osjećao sam se poput zrnca pijeska. Međutim, njegovo se odijelo u međuvremenu toliko napuhalo da nije mogao ući u letjelicu. Zato je, a da o tome nije obavijestio svoj ground control, ispustio tlak, itekako svjestan da je mogao umrijeti jer je sve više ostajao bez kisika. I tek se tada provukao u unutrašnjost Vostoka. Malo je nedostajalo da ne postane Major Tom. Ali onaj pravi, koji zauvijek luta tim crnim oceanom, pomislila je. Mornar mora biti sposoban plivati morem, a kozmonaut svemirom, rekao je jednom prilikom. Da se pitalo Tinu, jedino je on bio ravnopravan svim onim antičkim junacima. Sorry, ekipo!
Prelistala je svoju bilježnicu u koju je unijela i ove informacije. Već ju je ispunila. Morat će nabaviti novu.
Razmišljala je hoće li se javiti Luki. Jučer se osjećala jako čudno u njegovoj blizini. Gotovo da je mogla čuti otkucaje njegova srca. Njezino je ionako tuklo kao ludo.
Baka im je popodne ispekla palačinke. Markovoj sreći nije bilo kraja. Pojela ih je šest. Pristojni ljudi pojedu dvije, najviše tri. Ali bile su tako dobre da jednostavno nije mogla stati. A ni djed se nije trudio ostaviti dojam pristojne osobe. On ih je pak pojeo osam (da, brojala mu je zalogaje). Skupila je tanjuriće sa stola i odnijela ih u kuhinju. Na mobitelu je treperilo zeleno svjetlo.
Zašto baš New Orleans?
Jer ne mogu u svemir, odgovorila je Luki.
Oprala je tanjure, vilice i čaše koje je posložila na sudoper da se iscijede. U međuvremenu je stigla nova poruka.
Stvarno bi htjela otići gore?
Najviše na svijetu.
Čudna si.
Onda se nemoj družiti sa mnom.
Htjela mu je još napisati: Uvijek ti ostaje Ines, ali nije.
Čekam te iza kuće za pola sata. Vodim te na jedno posebno mjesto.
Bio je točan, kao i uvijek. Nije ga pitala kamo idu, već je jednostavno krenula za njim. Luka je u njezinu torbu utrpao blok za crtanje i bojice. Na putu prema Grožnjanu skrenuo je lijevo i našli su se ispred ulaza u nekakav tunel.
"To ti je zapravo početak nekadašnje pruge koja je vodila od Poreča do Trsta", rekao je. "Izgrađena je 1900., a ukinuta 1935. jer više nije bila potrebna. Hoćemo li?"
Tina je zakoračila u prastari kameni tunel. U daljini je vidjela svjetlo, dakle izlaz. Bilo je vlažno, a sa stropa je kapala voda.
"Koliko je ovo dugačko?" upitala ga je.
"Tunel Kalcini. 178 metara. Na trasi je ostalo i par mostova i vijadukta."
Tinu je ovo mjesto podsjećalo na svijet u kojem spava Trnoružica. A ona i Luka su ušli kao nepozvani gosti. Nastavili su dalje prašnjavim putem. Našli su se na mostu koji je bio poprilično zarastao u bršljan. S ove strane pružao se predivan pogled na cijeli Grožnjan i visoke borove koji su natkrivali mjesno groblje.
"Kad naučiš voziti bicikl, možemo proći cijelom trasom od Grožnjana do Motovuna."
"Ha, ha, baš si smiješan", rekla je. Ali nije se nasmijala.
Luka joj je položio ruku na rame slijedeći njezin gotovo nečujan korak.
"Ok, zaboravi put do Motovuna. Ići ćemo u New Orleans", pritom joj je namignuo, izmamivši njezin osmijeh.
"Što ti prvo pada na pamet kada kažem američki Jug?" upitala ga je nakon nekog vremena.
"Poluidioti koji sviraju bendžo."
Nastavili su zavojitim putem. Tina mu je pritom pričala kako bi moglo izgledati njihovo prvo zajedničko putovanje. Krenuli bi avionom iz Zagreba preko Frankfurta do Newarka pa onda do New Orleansa. Onda bi našli neki hotel, ne jako skup, u Francuskoj četvrti. Sobu ne bi rezervirali unaprijed. Lagano joj je dosta svih tih izleta i putovanja, kada bi tata izrezervirao sve što se moglo izrezervirati i osmislio im, do najsitnijeg detalja, svaki korak od početka do kraja. A koji je mahom podrazumijevao stvari koje Tinu nisu ni najmanje zanimale. Sada će sve biti drugačije. Najprije bi, logično, mogli posjetiti Francusku četvrt, najstariji dio New Orleansa, s predivnim zgradama iz 18. stoljeća. U Café du Monde, pravom francuskom kafiću, počastit će ga pjenastom kavom i beignetom, krafnom koja je zatrpana šećerom. Izgleda prefino. Luka će je kasnije ionako odvesti na ručak. Onda će nastaviti niz Bourbon Street, razgledavati okolne zgrade, slušati ulične svirače, zaviriti u neku od brojnih trgovina, posjetiti neki muzej ili izložbu. Mogli bi prisustvovati i vudu ritualu. Ali samo bi gledali. Dobro, i proboli koju lutkicu. Za vjernost. Na kraju jednog dana završili bi u nekom zadimljenom baru i plesali do ranih jutarnjih sati. Obavezno bi morali proći šetnicom duž Mississippija. I voziti se brodom iz vremena Toma Sawyera. A možda se i okupati ako idu ljeti.
"Zvuči zanimljivo. Pristajem", složio se Luka.
"Sigurno ćemo otputovati?" u glasu joj se osjećala nevjerica da bi se nešto tako sjajno uistinu moglo dogoditi.
"Najsigurnije."
Vraćajući se istim smjerom nakon pola sata, Luka se provukao kroz nisko raslinje. U dva-tri skoka našao se na livadi okruženoj stablima maslina. Krenula je za njim i sjela na kamen koji je razdvajao terasaste parcele.
"Što bi željela da ti nacrtam?" upitao ju je vadeći blok i bojice iz Tinine torbe.
"Hmmm..." stala je razmišljati.
"Dok se ti odlučiš... Ok, smislit ću nešto. Ali ne smiješ gledati."
Luka je počeo crtati to nešto. Potezi su mu bili brzi, čas kraći, čas duži. Stalno je mijenjao bojice. Tina je par puta pokušala proviriti, ali bezuspješno.
"Kako se prezivaš?" upitao ju je na kraju.
"Kovač."
Nešto je dopisao i onda je okrenuo svoj crtež. Astronaut u svemiru u čijoj se pozadini nazire međunarodna postaja. A u viziru njegove kacige ogleda se cijela Zemlja. U gornjem lijevom uglu napisao je: Tina K., čekamo te!
"Kako si znao?"
"Pa kad si stalno negdje gore."
"Hvala ti! Predivno je!" rekla je i lagano ga poljubila u obraz.
Zadnje zrake svjetlosti sada su slabašno odolijevale naletima mraka. Na povratku kući hodali su svaki sa svoje strane nekadašnje pruge. Luka joj je pružio ruku koju je ona prihvatila. I opet su se našli ispred tunela. Zastala je.
"Luka, zar baš moramo kroz tunel?"
"Nego kako?"
"Valjda postoji neki drugi put?"
"Samo ako misliš kružiti koji kilometar da bi se spustila ispod mosta i nastavila dalje. Ja ne mislim. Daj, idemo!"
Zakoračila je u potpuni mrak. Ona voda koja je kapala sa stropa sada joj se učinila bučnom poput nečijeg skoka u more. Njezinog vlastitog, na primjer. Mogla je čuti i svaki kamenčić koji je škripao pod njezinim nogama. Nije se ni osvrnula za sobom. Ionako ništa ne bi vidjela. Rukama je čvrsto obuhvatila Luku.
"Tina, tako ne mogu hodati. Doslovno visiš na meni."

"Baš me briga!"

Bili su na asfaltiranoj cesti koja je vodila u mjesto. No, nije imala namjeru odvojiti se od Luke.
"Otpratit ću te kući", predložio je.

Na mjestu gdje ju je čekao prije par sati dodirnuo je njezinu crvenu kosu, odmaknuo jedan pramen iza uha, primio njezino lice rukama i poljubio je. Nije samo naslonio svoje usne na njezine. Stvarno ju je poljubio.

(fotografija: pexels.com)

I vrijeme je čudno. Plavo. Oblaci bez kiše

Još je uvijek bila pod dojmom nedavnog razgovora. Čak je ni Lukine poruke nisu uspjele oraspoložiti. Zapravo mu se nije ni javila od zadnjeg susreta i vožnje bicikla. Djed bi tijekom ručka ili večere znao promrmljati jebeš ti takve ljude, ali odmah bi ga, u daljnjem glasnom razmišljanju, spriječio bakin pogled. I Marko je primijetio da je Tina loše volje. No, njemu bi samo odgovorila da je boli trbuh. A on bi je zagrlio, poljubio i upitao je: Je li ti sada bolje? Ma naravno, odgovorila bi mu. I tako par dana uzastopce.
Mamu nije nazvala. Ne bi imalo smisla prepričati joj razgovor s tatom. Ionako je odlučila da ostaje u Grožnjanu do kraja ljeta. A poslije...
Danas je bilo oblačno i neopisivo sparno. Očekivalo se da padne kiša. Izvalila se na ležaljci i listala knjigu Carla Sagana Kozmos iz prapovijesti, točnije 1980.
"I zato si odustala od plesa?" upitao ju je Luka koji je stajao pored nje s rukama u džepovima, dok je Starkama prelazio po kamenčićima.
"Zaključila sam da ne želim biti princeza nego astrofizičarka", osmjehnula se, sjela i zatvorila knjigu.
"Ne javljaš se već danima", primijetio je.
"Nisam se osjećala baš najbolje..." bilo je prvo što joj je palo na pamet. "Nedostajala sam ti?"
"Ha, ha."
Luka je sjeo pored nje. Uhvatio je jedan pramen njezine crvene kose i zavrtio ga oko prsta.
"Hoćeš soka?" brzinski je ustala.
"Htio sam te pitati ako si za šetnju?"
"Da, može, idem se samo presvući."
"Zašto? Pa ok ti je i ovo", rekao je.
Sama je sebi bila smiješna u bakinim trapez-hlačama koje je iskopala iz ormara i njezinoj širokoj tuniki koju ju privezala pojasom. Izgledala je kao da je upravo stigla iz kakvog indijskog ašrama. Raspuštene kose i bosa.
"Dobro, onda pričekaj da obučem Starke", primijetila je.
Krenuli su već dobro poznatim prašnjavim putem koji je preko polja vodio prema šumi.
"Nisi uzeo bicikl?" upitala ga je.
"Čemu? Nije baš da si neki talent", bio je podrugljiv.
"Budalo!" nasmiješila mu se.
Ni sama ne zna zašto, ali zapravo se dobro osjećala u Lukinom društvu. Bila je opuštena, nije morala razmišljati što bi rekla a da ne ispadne glupa, smiješna ili dosadna. Mogla se smijati kada joj se smijalo, stvarno smijalo, ne samo onako reda radi. Ili šutjeti. Ili pričati bez kraja i konca.
Luka je sjeo na travu, a ona se spustila pored njega.
"Volim ovo mjesto", rekao je gledajući ispred sebe. "Nema suvišne buke i suvišnih ljudi."
Legli su na travu, jedan nasuprot drugome, dodirujući se glavama. Tina je zatvorila oči. Prepustila se povremenim toplim naletima povjetarca i mekanoj travi. Nije pretjerano brinula ni o mogućim krpeljima. Stvarno nema buke, nepotrebnih poruka, poziva, razgovora, laži, isprika, uvjeravanja, odbacivanja... Savršeno je!
"Jesi dobro?" upitao ju je nakon nekog vremena.
"Jesam. Zašto pitaš?"
"Tiha si", primijetio je.
"Nikad bolje", uvjerila ga je.
"Poslušaj ovo", dodao joj je jednu slušalicu. "The Paper Kites. Bloom."
Nježan ženski glas gotovo da ju je uspavao. Potreba, snažna do boli, da pripadaš onome koji nije pored tebe. Zvučala je tako američki. Već je mogla zamisliti ambijent. Jug. Topli ljetni dan, poput ovog sada. Možda ipak poluoblačan, ali sparan. Stare aristokratske kuće francuskih doseljenika. Velika stabla. Prostrane okućnice, pomalo divlje. Škripave daske na trijemu na kojem netko svira gitaru. Stolica za ljuljanje na kojoj nitko ne sjedi. Odškrinuta vrata. Zavjesa koja leluja na vjetru. Stara automobilska guma u stražnjem dvorištu privezana konopom koji je netko prebacio preko drveta, a koja bi trebala podsjećati na ljuljačku.
"Tko bi rekao da slušaš takvo što?" rekla mu je na kraju pjesme.
"Sviđa ti se?"
"Da. Pusti još koju."
Sa svakom pjesmom izmjenjivali su se i ambijenti. Šume u jesen, crveno javorovo lišće, nepregledne prašnjave ceste, polja kukuruza, stakleni neboderi, metro koji prolazi kroz grad na estakadama s tri etaže, noćna vožnja taksijem, stabla s kojih vise ruzinave limenke, siromašna predgrađa, pritajeno nasilje lokalnih klinaca...
"Luka? Spavaš?"
"Ne."
"Voljela bih jednom posjetiti sva ta mjesta."
"Odvest ću te kad budeš punoljetna."
"Ha, ha, možeš misliti.
"Stvarno."
"Obećaješ?"
"Da."
"Dobro onda."
"Što bi željela vidjeti?"
"Jug. Lousiana. Alabama. New Orleans. Mississippi. Sve mi je to pomalo zastrašujuće. Zato i je privlačno."
Luka se pridigao i oslonio na laktove. Sada ju je gledao, ali s naopake strane.
"A znaš što je još zastrašujuće?" upitala ga je.
"Što?"
"Ako se izgubiš u svemiru. Ili ako odlučiš da se više ne želiš vratiti kući, na Zemlju, svojoj ženi, na primjer. I tako prođu godine, a ti si i nadalje uronjen u to crno more. Čak i ne plutaš. Cijelo si vrijeme ispod površine. Zauvijek. Kao Major Tom. Sve dok te neki astronaut na nekoj misiji, nakon tko zna koliko godina, ne pronađe u nekom krateru. Ali ti si tada već ostvario svoju zamisao. Umro si u svemiru. Sretan ili nesretan, što misliš?"
Šutke ju je promatrao. Tina je u međuvremenu zatvorila pa otvorila oči. Još uvijek je bio iznad nje.
"Čudna si danas, znaš to?"
"I vrijeme je čudno. Plavo. Oblaci bez kiše."
"Tina, u čemu je problem?"
"Ni u čemu. Nema problema", slagala je. "Dakle, sretan ili nesretan?"
"Definitivno nesretan", rekao je.
Tina je i nadalje ležala zatvorenih očiju. Odjednom je osjetila Lukine usne na svojima. Bio je to samo jedan lagani poljubac.
"Blesav si", nasmijala se otvorivši oči.
"Nisi ni ti puno pametnija. Idemo?" pružio joj je ruku.
Prihvatila ju je i našla se pored njega. Nikada do sada tako blizu.
"Naravno", bilo je sve što je rekla.

(fotografija: unsplash.com)

Volim te sada, uvijek i zauvijek

Probudio ju je Marko koji joj je doslovno visio na glavi.
"Tiiinaaa, baka je spremila doručak, a poslije ja i ti idemo u Grožnjan. Znaš, nema šećera pa se ljuti na djeda koji je zaboravio kupiti ga. Tiiinaaa, daj, ustani", vukao ju je za ruku.
"Evooo meee", zijevnula je.
Koliko je već sati? Devet?!
Spustila se na doručak. Zapravo, njezini su ukućani već doručkovali. Čekala ju je bijela kava, kruh, maslac i marmelada. Samo je djed sjedio za stolom sa svojom šalicom crne kave, zadubljen u novine koje je čitao. Gotovo da je nije ni primijetio dok mu nije rekla:
"Opet si kriv?"
"Koga briga", odgovorio je i nastavio čitati.
Nakon što je nabacila na sebe nešto najlaganije što je mogla naći u ormaru (kratku haljinu boje pijeska i japanke), skupila je kosu, pozvala Marka, koji je naganjao mačku po dvorištu, i krenula, dok ne postane nesnosno toplo.
Putem je pozdravila nekolicinu susjeda koje je upoznala otkako je stigla.
Na ulazu je skrenula lijevo, prema trgovini. Već je poznavala i prodavačicu koja ju je svaki put pitala iste stvari: kako nona, kako nono, je li ti lijepo ovdje, baš imaš zgodnog brata. I Tina bi joj svaki put odgovarala jedno te isto: da, dobro su, ma super je ovdje, zgodan je, zar ne. Na kraju bi Marku dala kakvu lizaljku ili žvakaću. Potom se uputila prema glavnom trgu, gdje je i inače Marka vodila na sladoled. Usput mu je kupila Toma i Jerryja. Pogledavajući gdje bi mogla sjesti, primijetila je, i to odmah, na terasi ispod velikog suncobrana Ines i onog lika iz Lukinog društva kojeg je odbila kada ju je pitao za idući ples. Pa naravno da će Marka povesti na sladoled, i deset sladoleda ako treba. Ovo ne želi propustiti ni za što na svijetu! Progurala se prema njima najbližem stolu. Sjela im je nasuprot, dok im je Marko bio okrenut leđima. Lik joj je mahnuo još dok im je prilazila, a ona mu je odgovorila kratkim bok. Još joj se i nasmiješio. Stavila je sunčane naočale, da ne bude preočito da ih promatra, i sjela. Marku je naručila tri kuglice sladoleda sa šlagom i čokoladnim preljevom, da se zabavi barem pola sata bez zapitkivanja kada će ići kući, a sebi mineralnu.
Ines je bila otprilike Lukinih godina, zaključila je, dakle godinu-dvije starija od nje. Imala je kratku plavu kosu s itekako vidljivim undercutom s lijeve strane. Bila je srednje visine i poprilično skladne građe, morala si je to priznati. Plavih očiju (kao i Tina) i lijepo oblikovanih punih usana. Na lijevom ramenu uočila je tetovažu sličnu Lukinoj – kaligrafski ispisana nekakva slova.
Kao i Tina, i Ines je pogledavala prema njoj. Što sad ova tako gleda? Je li joj Luka nešto rekao? Ili ovaj tu kojem ne znam ni ime. A što bi joj to Luka mogao reći o meni? Zataknula je sunčane naočale na vrh glave i pravila se kao da s Markom gleda njegov novi strip. Još mu je ukrala i malo sladoleda. Ali cijelo je vrijeme bila koncentrirana samo na njihov razgovor. Zbog buke koja je dopirala s okolnih stolova i s ulice, uspjela je pohvatati svega par riječi i nedovršenih rečenica: svirka, ples, čiste gluposti, šljaka, poslije srednje mislim, a što ti nećeš u Pulu... Sve u svemu, ništa zanimljivo. Ines se, zaključila je Tina, jako prenemagala dok je govorila, stalno ubacujući a, ono, mislim, kužiš, znaš, i smijala se čak i onda kada ništa nije smiješno. Barem ne Tini. Marko je u međuvremenu dokrajčio sladoled i prolistao strip dva puta. Ustala je, pozdravila lika (samo njega, namjerno) i uhvatila Marka za ruku na putu kući.
Popodne je provela u svojoj sobi. Promatrala je svoj odraz u ogledalu do najsitnijih detalja. Kosu, lice, obrve, oči, usne, zube, vrat, struk, ruke, noge... I neprestano se uspoređivala s Ines. Mnogi su joj znali reći da je lijepa, ali Tina nekako u to nije bila uvjerena. Dobro, nije da je ružna, ali... Uzdahnula je. Kada bih barem sličila mami, kada bih imala njezinu kosu, a ne ovu po kojoj me možeš uočiti već na sto kilometara, kada bih imala njezinu put, kada barem ne bih imala ove pjege po licu... Zašto sam ono najgore morala pokupiti od njega? Dobro je što ipak nemam njegov odvratan karakter. Nemam? Imam? Opet je razmišljala o Ines. Kakve veze imaju ona i Luka? Jesu li zajedno? Jesu li bili zajedno? Ok, a koji ne bi htio biti s Ines? Onaj glupan cijelo vrijeme nije skidao oči s nje. One večeri kada su plesali, Luka joj se stalno smješkao, a ona je bila uvjerena da je glavna faca. Ali zato očajno pleše. Opet se zagledala u Tinu s druge strane koja joj se osmjehnula. Hvala ti, mama, barem na nečemu.
Predvečer, kada je sunce malo zašlo, posvetila se svojim cvjetnim gredicama. Oporavile su se nakon zadnje katastrofe. Štoviše, procvale su u svim mogućim bojama. Iz je bila u pravu. Bilo bi dosadno živjeti u crno-bijelom svijetu. Ili sivom?
"Tina, dobila si poruku", zazvala ju je baka pokazujući pritom na njezin mobitel.
Skinula je rukavice, odmaknula kosu s čela i potrčala prema stolu.
Tata.
Tina, baš sam malo razmišljao, što kažeš da zadnjih desetak dana, prije nego ti počne škola, odemo negdje na ljetovanje? Lošinj? Zadar? Ili možda Zagreb?
Nije mogla vjerovati onome što je upravo pročitala. Ljetovanje?! LJETOVANJE?! Pa već si poslao mene i Marka na ljetovanje! Ruke su joj postajale vlažne. Osjećala je da se počinje znojiti. Bijes je nezaustavljivo stao nadirati. Noktima je prolazila po desnoj nadlaktici sve dok nije postala bolno crvena, s vidljivim tragovima ogrebotina. Krenula mu je pisati poruku, ali nije mogla. Stalno je griješila.
"Jesi dobro? Što se dogodilo?" baka je bila zabrinuta.
"Ma sve ok, nema veze", smušeno je odgovorila i nestala prema stražnjem dvorištu.
Nazvala ga je. Javio se nakon trećeg puta.
"Tina, kako si?" krenuo je.
"Jesi li ti normalan?! Kakvo ljetovanje?!"
"Pa mislio sam, možda ne bi bilo loše da..." nije ni stigao dovršiti rečenicu.
"Da, bilo bi loše, bilo bi katastrofalno!!!" vikala je.
"Stvarno ne razumijem zašto si takva!" sada je i tata povisio glas.
"Što ti misliš da smo Marko i ja? Ha, što misliš? Stvari? Biljke? Tapete? Nešto što ćeš samo tako premjestiti s jednog mjesta na drugo? Skinuti ih kada ti se više ne dopadaju i opet staviti druge?"
"Daj se malo smiri", pokušao ju je urazumiti.
"Jesi li rekao mami za tu ideju? Jesi li?"
"E, sad..."
"Mislim da ne bi bila oduševljena tvojim prijedlogom. Najprije si nas doveo ovdje na ljetovanje, a sada bi nas odveo negdje drugdje. Nema šanse!"
"Tina, zaboga, ovo nije prisila, samo prijedlog, da malo porazgovaramo o svemu što se..." opet je zastao. "Nisam mislio ništa loše."
Šutjela je. Tata je s druge strane mogao čuti samo njezino ubrzano disanje.
"Zašto se sve ovo moralo dogoditi?" sada je postala tužna.
Više nije hodala. Sjela je na klupu. Imala je osjećaj da joj je tijelo zadobilo dvostruku težinu.
"Vidiš, o tome sam želio da porazgovaramo", mirno je rekao.
"Tata, ne mogu sada o tome razgovarati. Jedva sam se priviknula na ovo selo, na nove obaveze, na nove ljude... Ne želim ići ni na kakvo ljetovanje."
"U redu. I kako ti je?"
"Sve u svemu, nije tako loše. Ponekad mi je čak i zanimljivo", sjetno je rekla.
"Marko je dobro?"
"Marku je super. Mačka, pas, kokoške..." pokušala se nasmijati, ali nije mogla.
"Super mu je zato jer si ti s njime", rekao je tata. "Tina, volim te, i Marka i tebe, sada, uvijek i zauvijek."
"Čujemo se, tata, ajde bok", brzinski je privela razgovor kraju.
Više ionako ne bi izdržala ni jednu izgovorenu riječ. Ispružila se na klupi. Jedna joj je ruka visjela, a drugu je položila na trbuh. Zatvorila je oči.

(fotografija: pexels.com)

Vožnja bicikla u pokušaju, zvijezda Sjevernjača i novi odnosi s tatom

Luka ju je čekao ispred kuće u šest popodne. Da je sada u Rijeci, uživala bi na nekoj plaži. Kupala bi se, a potom bi sjela na ručnik, uz sam rub mora. I zamolila Bornu ili Marija da joj donesu sladoled.

Sada je pak sjedila u vrtu ispod suncobrana, spremna za polazak, odjevena u traper-hlače do iznad koljena, crne Starke i zelenu majicu na bijele pruge.
"Spremna?" upitao ju je umjesto pozdrava. "Možda si ipak trebala obući dugačke traperice?" bio je pomalo ciničan.
Zakolutala je očima.
Gurao je svoj bicikl sve dok nisu izbili na prašnjavi put koji je preko polja vodio prema šumi.
"Imam i kacigu, ako ti zatreba."
"Daj, Luka, prestani više", lagano ga je odgurnula.
"Ok, dakle, najvažnije je da uspiješ održati ravnotežu", krenuo je objašnjavati joj kako će ovladati umijećem vožnje bicikla. "Sjedni."
Tina je zakoračila, sjela i ruke položila na upravljač. Osjetila je Lukine ruke na svojim leđima, a potom i na kukovima.
"Stavi sada noge na pedale i... prepusti se."
Zavrtjela je jednu pedalu, dok je drugu nogu i nadalje držala na zemlji.
"Obje noge", dobacio joj je.
Napravila je kako joj je rekao, no bicikl se počeo naginjati na lijevu stranu, a ona je opet zakočila nogama po prašnjavoj zemlji. I tako nekoliko puta.
"Jebote, Tina, što si nespretna", čudio se Luka.
"Imam osjećaj da ću pasti", neprestano se žalila.
"Daj, čekaj", opet ju je namjestio, iznova je dodirnuvši. "Ne gledaj dolje, gledaj ravno ispred sebe. I nemoj stalno misliti na to kako ćeš pasti", viknuo je za njom.
Uspjela je odvoziti metar-dva, a potom se bicikl nagnuo na desnu stranu pa je iznova prikočila nogom.
"Moglo bi i bolje", dobacio joj je Luka.
"Ti me stvarno znaš potaknuti", pogledala ga je. "Pa ovo mi je prvi put da sjedim na biciklu."
"Pa uglavnom i sjediš, da. I kočiš", oponašao je zvuk škripe kočnica.
"Baš si blesav", rekla je i nastavila s vožnjom u pokušaju.
Sada je pak uspjela odvoziti dva-tri metra a da joj noge nisu dotaknule tlo. Ni jednom.
"Ipak nije tako loše za prvi put", zaključila je i sišla s bicikla. "Dosta mi je za danas."
"Ajde, nije bilo ni tako loše kako se činilo na početku. Dvojka."
"Trojka?"
"Za trojku ćeš morati ponoviti gradivo", rekao je gurajući bicikl.
"Zašto ne voziš?" upitala ga je pomalo začuđeno.
"Ne da mi se", odgovorio joj je.
Put je završavao na rubu hrastove šume. Luka je naslonio bicikl na stablo i legao na travu. Tina je pogledavala uokolo trežeći neki kamen gdje bi mogla sjesti.
"Misliš stajati cijelo vrijeme?" upitao ju je i ruke prekrižio iza glave. "Možeš sjesti i na travu, znaš?"
"A krpelji?" upitala je nepovjerljivo.
"Ma nema ih ovdje", rekao je. "Uostalom, ovaj osjećaj ni za što ne bih propustio."
Tina se spustila pored njega, ispružila se na mekanu travu i jednako tako prekrižila ruke iza glave. Udahnula je i zatvorila oči. Mogla je osjetiti lagani ljetni povjetarac koji je znao zapuhati na kraju dana. Svojim je rukama dodirivala Lukine. Nije se ni pomaknuo. Poželjela je da može tako ležati sve dok mama i tata ne odluče što i kako dalje.
"Kada se vraćaš kući?" upitala je Luku nakon nekog vremena.
"Za mjesec dana, možda i manje", odgovorio je otvorivši oči. "Da mogu još malo izaći s frendovima. A ti?"
"Ne znam... kada..." zastala je usred rečenice.
Naslonio se na lijevu ruku i pogledao je.
"Kada?" ponovio je.
"Kada svi planeti dođu u odgovarajući tranzit", odgovorila mu je i nadalje zatvorenih očiju.
"Komplicirana si, znaš?"
"Znam", kratko je odgovorila. "Hoćemo li?" ustala se i otresla travu sa svoje odjeće.
"Voziš natrag?" predložio joj je Luka.
Uspela se na bicikl i krenula. Baš onako kako je Luka rekao – samo se prepustiš. Posrnula je par puta, no ubrzo se uspravila. Luka je cijelo vrijeme držao svoju ruku na njezinim leđima. Da ne izgubi ravnotežu.

***

Nakon što su obavili večernje zalijevanje rajčica, Tina je sjela na klupu, izula blatnjave čizme i navukla japanke.
"Ono gore što treperi, to je Venera?" upitala je djeda.
"Da. Zovu je još i zvijezdom Danicom. Najlakše ju je uočiti na nebu. Vidiš kako je bijela i svjetlucava? Jaču svjetlost imaju samo Sunce i Mjesec."
"Čekaj, ono je Veliki medvjed", pokazala je rukom u pravcu zviježđa, "a ono lijevo Mali medvjed, zar ne?"
"A ona zvijezda gore, malo zapadnije od Malog medvjeda, to je Sjevernjača", djed je sjeo pored nje i pokazivao joj osvijetljeno nebo. "Pomorci su pomoću nje od davnina određivali pravac sjevera, kada bi se našli usred oceana. Za njih je to bilo kao da su se našli usred svemirskog prostranstva. Inače, vjerojatno ćeš čuti da je Sjevernjača najsjajnija zvijezda na nebu. No, to nije točno. Ona je najsjajnija zvijezda Malog medvjeda. Antički narodi su je nazivali Stella polaris, upravo zato jer je najbliža Sjevernom polu. A najsjajnija zvijezda na nebu je Syrius. Sjevernjača je tek 45. po redu. Nego, hoćemo li mi do planetarija?"
"Stižem za pet minuta."
Sjedila je za stolom kao najposlušnija učenica i zapisivala svaku riječ što bi je djed izgovorio. Pogledavši kroz teleskop, Venera je uistinu bila mliječnobijele boje. Tinu je podsjetila na jednu staklenu posudu što ju je mama držala na stolu u dnevnom boravku. A iz koje bi Marko i ona redovito praznili čokoladne bombone namijenjene gostima.
"Malo sliči Zemlji?" primijetila je.
"Samo na prvi pogled. Zapravo je neopisivo užarena. Zato su isparili i oceani, a ostala je samo nepregledna pustoš. Sve sonde koje bi sletjele na njezinu površinu, otopile bi se nakon svega par sati. Najljepše snimke Venere, one u boje, zabilježila je ruska sonda Venera 13 1982. godine. Zapiši još neke podatke, možda ti nekad nečemu i posluže", rekao je i stao joj nabrajati zanimljivosti o njezinoj rotaciji, masi, volumenu, unutarnjoj strukturi, temperaturi i mnogočemu drugome.
"I, kako je tvoj Major Tom?" upitao ju je upalivši svjetlo.
"Luta svemirom", nasmiješila se pomalo sjetno. "Još uvijek nije našao put kojim bi se vratio kući. A možda to i ne želi."
Djed ju je pomilovao po kosi.
"Karlo, ti znaš zašto smo Marko i ja ovdje, zar ne?" započela je Tina pomalo nesigurno.
"Da", bilo je sve što joj je odgovorio.
"Vidjela sam ih zajedno", tiho je rekla. "I to nekoliko puta. Plavuša. Na zamjeni je u našoj ambulanti. Možda su i radili zajedno na kirurgiji, nemam pojma. Prvi put kada sam ih vidjela, izlazila je iz njegovog auta. Valjda živi u blizini moje škole. Tamo ju je iskrcao. I poljubio."
"Tina", sada je položio svoju ruku na njezinu, "to na kraju moraju riješiti on i Irena. Na najbolji mogući način za sve vas. Djeca stvarno ne moraju gledati sranja vlastitih roditelja. Nagledao sam se toga i kao profesor i kao razrednik i previše. Kada stvari zapnu, pokušat ćeš ih ispraviti. Jednom, dvaput, triput. No, ako zapinju i nadalje, moraš ih ostaviti iza sebe i krenuti dalje. Gle, nema veze sviđa li se meni Ivan ili ne, on je vaš otac i to nitko i nikada neće promijeniti. A ti i Marko ćete s njim izgraditi odnos kakav ćete izgraditi. To ovisi samo o vama."
Slušala ga je bez riječi.
"U svemu ovome Izabela i ja uvijek ćemo biti tu za vas troje, no to znaš i sama."
Kimnula je glavom.
"Iskoristi ovo ljeto na najbolji mogući način", rekao je i ustao se. "A sad idem..."
"Znam", zavjerenički mu je namignula. "Laku noć! I da, Karlo, nemoj o ovome nikome pričati."
Prekrižio je prste na usnama i spustio se ljestvama na kat.
Ušavši u sobu, primijetila je da joj treperavo svjetlo na mobitelu dojavljuje primljenu novu poruku.
Manje razmišljaj. Poslušaj Arcade Fire.

(fotografija: pexels.com)

Kad saznaš tko je tatina ljubavnica, završiš u prljavom wc-u...

Kažu da kiša u Istri rijetko kada pada. Ali otkako je Tina ovdje, pala je već drugi put. Započelo je s teškim oblacima boje uzburkanog mora koji su od jutra stali prekrivati nebo, da bi se popodne sručio pljusak. Tina je ležala u svojoj sobi i osluškivala kako kapi udaraju o prozor. Za kišnih dana osjećala se loše. Obuzimala ju je tuga koja bi se pojavila zajedno s tom kišom, ponekad iznenada, a ponekad se nagomilavala, da bi se na kraju samo izlila iz nje i potopila je. U tim trenucima doslovno je imala osjećaj da ne može doći do zraka. Trebala bi nazvati mamu i ispričati joj kako ovdje više nije onako nepodnošljivo kao na početku. Ustala je i naslonila lice na vlažan prozor. Sada znam da se može umrijeti u svemiru. A to nije nimalo privlačno.
Misli su je nanovo stale zapljuskivati.
Sjedila je u čekaonici kod svoje obiteljske liječnice. Trebala je vaditi krv jer je u zadnje vrijeme podosta spavala. I premda je ona samo odmahivala rukom, mama je inzistirala. Tata je pak govorio kako mama pretjeruje, kao i inače, uostalom, i da bi valjda on kao liječnik prvi primijetio da s njegovom kćeri nešto nije u redu. Čak joj je predložio, ako već mora, neka ide vaditi krv u onu veliku privatnu kliniku u centru grada. Kao, neće toliko čekati i nalazi će joj biti gotovi isti dan. Na kraju je popustila maminim zahtjevima i sada sjedi tu od sedam ujutro i čeka svoj red. Pogledavala je plakate koji su visjeli na bijelim zidovima – testiraj se na hepatitis b i c, testiraj se na HIV, testiraj se na glukozu u krvi, testiraj se na intoleranciju na hranu. Testiraj se na sveopću glupost oko sebe. Testiraj se i saznaj koliko ti starci idu na živce. Izvukla je iz torbe Poeove pripovijetke. Pročitat će makar dio obavezne lektire. Liječnica je nakon pola sata pozvonila i Tina je ušla u ordinaciju. Nakon što joj je ispričala zbog čega je ovdje i nakon što joj je ona postavila neka pitanja, zaključila je kako je najbolje da vadi krv jer njezina je sumnja na sniženu razinu željeza u krvi. Ustala je i s uputnicom se zaputila u laboratorij.
Mislila je da će se onesvijestiti. Za stolom je sjedila – tatina plavuša. Poželjela joj je dobro jutro silno afektirajući i pružila ruku da uzme uputnicu.
"A što nema sestre Božene?" upitala ju je Tina umjesto pozdrava.
"Ne, ne, ona je na bolovanju i neće je biti sigurno tri mjeseca. Ja ću u međuvremenu biti vaša sestra. Nadam se, dovoljno dobra", zahihotala se.
"Nije mi dobro, moram na wc, vraćam se odmah", Tina je jedva uspjela izustiti i otvorila vrata.
"Trebaš moju pomoć?" zbunjeno ju je upitala.
"Ne!" odgovorila je odveć grubo.
S rukom na ustima otvorila je vrata wc-a. Kleknula je na hladan prljavi pod i obgrlila školjku. Ispovraćala je sve što je pojela i jučer i prekjučer. Na kraju je ispljunula samo slinu. Ustala je, oprala usta i umila se hladnom vodom. Nikako nije mogla obuzdati ruke koje su joj i nadalje drhtale. Sjela je na poklopac wc školjke i duboko udahnula nekoliko puta. Znači, to izgleda tako? Kada saznaš tko je tatina ljubavnica, završiš u prljavom wc-u?
Izašla je i pokucala na vrata laboratorija.
"Oh, mila, jesi dobro?" upitala ju je plavuša.
"Da", bilo je sve što je odgovorila.
"Daj mi ruku, tako, stisni šaku, tako, neće te ništa boljeti", mljela je i mljela.
Nemaš ti pojma koliko to boli, glupačo jedna!
"Gotovo!" uzviknula je kao da je upravo isplivala olimpijsku normu. "Nalaz će biti gotov sutra."
Tina ju je cijelo vrijeme pažljivo promatrala – njezino lice, boju očiju, oblik usana, grudi, struk, noge, ruke, nokte. Bila je mlađa od tate sigurno deset godina. Nastojala je zapamtiti svaki, i najmanji detalj.
"Ovdje ste već dulje vrijeme?" upitala ju je dok joj je lijepila flaster preko vate.
"Mjesec dana, otprilike. Prije sam radila u bolnici. Ali opet na zamjeni."
"A da? Onda ste sigurno upoznali i moju mamu. Bila je ovdje po neke uputnice prije par dana. A tatu? Znate li i mog tatu? I on radi u bolnici. Na kirurgiji."
Bila je drska. I uopće je nije bilo briga. Uostalom, to joj je bila i namjera.
"Ne... ne znam... ne mogu se sjetiti..." zamuckivala je.
Tina je ustala i napustila laboratorij bez pozdrava. Sada ju je konačno i upoznala. Čak i prije nego što je tata namjeravao to učiniti jednog dana. Bila je sva nekako previše napadna, od izgleda do ponašanja. Potpuno različita od mame. Dobro, mama je znala svakako izgledati. Ponekad je izgledala savršeno: visoka, vitka, crne kovrčave kose, velikih tamnih očiju koje su prekrivale dugačke trepavice, nasmiješena. A ponekad je izgledala, pa, gotovo grozno: kosu bi podigla trakom ili maramom tako da joj je stršala na sve strane, odjenula bi nekakve široke šarene haljine ili pak tajice i tunike u kojima bi se doslovno izgubila. No, Tini je baš takva bila fora, kao djevojčica. I što je najbolje od svega, uopće je nije bilo briga kako izgleda. Njezin bi široki osmijeh i ono zvonko heeeeej svakoga ostavili bez daha. Marko je bio njezina kopija, dok je Tina nalikovala na tatu: crvena kosa i plave oči. Ali zato je osmijeh definitivno naslijedila od mame. Na svu sreću!
Pogledala je u nebo. Oblaci su i nadalje nadirali sa zapada. Sjela je na krevet, dohvatila mobitel i poslala mami poruku:
Kako si? Kako je u Rijeci? Sunce? Ovdje pada kiša. Što radiš?
Vidjela je da ima i jednu poruku na čekanju. Kliknula je. Luka! Otvorila je Fejs i vidjela da joj je poslao zahtjev za prijateljstvom. Potvrdila je i opet otvorila njegovu poruku.
Da možemo razgovarati dok pada kiša.
Nasmiješila se.
Valjda će do sutra prestati pa navratim s Markom koji dan. I, molim te, operi prije toga onu svoju psinu.
Nije trebala dugo čekati.
Ha, ha. Što radiš?
Razmišljam. A ti?
Ležim i slušam muziku.
Uživaj onda. Vidimo se!
Vrata Tinine sobe su se otvorila (bez prethodnog kucanja, naravno) i na krevet je skočio Marko noseći u ruci svoje bajke.
"Tako mi je dooosadnooo! Pročitaj mi neku priču!"
"Koju?" upitala ga je listajući knjigu čije je priče već ionako znala napamet.
"Mačka u čizmama!" nije bilo nikakve dvojbe.
"Ajde, dobro. Bio jednom jedan mlinar koji je imao tri sina. Sve što je stari imao bio je mlin, magarac i mačak", Tina nije čitala, već je Marku pričala bajku. "Kada je umro, najstarijem je sinu ostavio mlin, onom srednjem magarca, a najmlađem osta..." zastala je i čekala da Marko nastavi.
"... samo mačak siromašak mali."
Nakon Mačka ispričala mu je i Sretnoga princa.
Vibracija mobitela oglasila je novu poruku. Mama.
Hej, curo moja, dobro sam. Da, kod nas je trenutno sunce, ali već se oblači. Valjda nam šalješ malo osvježenja. Malo sređujem stan. Kako si ti? Sve ok?
Dobro sam. Znaš, ovdje i nije tako loše, mislim, nije sjajno, ali je podnošljivo.
Uživaj. Odmori se, zabavi se (koliko možeš), opusti se.
I ti isto. Stvarno to mislim. Čujemo se. By
Pozdravi sve i poljubi Marka, iako znam da ga ionako stalno ljubiš :)

(fotografija: pexels.com)

Može li se umrijeti u svemiru?

Može li se umrijeti u svemiru?

To joj pitanje nikako nije izlazilo iz glave. Još uvijek je bila pod snažnim dojmom Bowiejeva Black stara, crvene i plave svjetlosti, nadrealnog grada i nadrealnih ljudi, repate djevojke koja odnosi glavu Majora Toma.

I pjesma i spot bili su joj nepodnošljivi.
Otvarala je ladice u kuhinji i dnevnom boravku u potrazi za bilježnicom. Konačno je iskopala jednu prapotopnu, na kockice, i krenula prema potkrovlju gdje ju je čekao djed. Marko je već vidio gdje živi Mali princ i danas nije bio zainteresiran za promatranje neba. Radije će ostati s bakom gledati crtiće.
"I, jesu li se riješile neke stvari?" upitao ju je prekopavajući po nekim svojim bilješkama.
"A kako ti znaš koje su to stvari?"
"Bio sam ja i razrednik, znaš. A klinci, u biti, vole razgovarati. Pa tako saznaš mnoge stvari, čak i one koje ne bi želio saznati. Promatraš iz godine u godinu svu tu djecu i shvatiš kako se neki modeli ponašanja zapravo nikada ne mijenjaju. Ljubavi, tuge, svađe, prijateljstva, odnosi s roditeljima..." zastao je na trenutak. "Nego, što će ti ta bilježnica?" promijenio je temu razgovora.
"Rekla sam ti već, želim zapisati nešto od svega ovoga", odgovorila je prešavši rukom po malenom potrkovlju.
"Onda sjedni ovdje", ustao je. "Počinjemo za pet minuta."
"Iz ćete ubiti budeš li pušio u kući", podsjetila ga je.
"Otvorit ću prozor pa neće ni osjetiti", rekao je držeći u rukama nezapaljenu cigaretu. Vrtio ju je među prstima, da bi je potom vratio u kutiju.
"Jesi li pogledao ovu zadnju stvar od Bowieja? Black star? Ja je slušam već danima. Kao da je ne mogu izbaciti iz glave", zamišljeno je oslonila glavu na ruke.
"Bowieja sam prestao slušati zadnjih par godina. Po čemu je tako posebna?"
"Zapravo mi se ni najmanje ne sviđa. Ali nekako je, ne znam, dojmljiva. Major Tom umire u svemiru."
"A cijela priča započinje sa Space Oddity... Tina, znaš li koliko je bilo misija Apollo?" iznenada ju je upitao.
"Znam da su neke bile bez, a neke s ljudskom posadom", odložila je olovku. "Mislim deset."
"Skoro pa točno. Jedanaest. I tri, odnosno šest bez ljudske posade. Zatim su tu još tri misije koje je NASA otkazala zbog nedostatka financijskih sredstava", govorio je kao da je opet profesor. "Apollo 18, 19 i 20. E sad, Apollo 18 je zasebna priča kada već pitaš može li se umrijeti u svemiru", zamislio se i nastavio nakon par sekundi.
"Međutim, neki misle da Apollo 18 zapravo nikad nije bio otkazan. Posadu su trebala činiti, a možda i jesu činila, tri člana: Richard F. Gordon, Vance D. Brend i Harrison Schmitt. Njihovo je odredište bio krater Copernicus. Ovoga puta misiju nije vodila NASA nego američki ured obrane, odnosno DoD. Shvatila si, sada govorimo o tajnoj misiji. U studenom 1974. posada je, dakle, lansirana na Mjesec kako bi postavili detektore koji će obavijestiti SAD o mogućim prijetnjama tadašnjeg SSSR-a. Uspješno su sletjeli, postavili detektore i uzeli uzorak stijena za daljnja geološka istraživanja."
Tina je zapisivala svaku djedovu riječ i mrmljala hm, da, da.
"Zašto to zapisuješ?" upitao ju je.
"Zanimljivo mi je", odgovorila je i ne podignuvši pogled.
"Kada su obavili zadatak, vratili su se u brod. No, začuli su neke zvukove koji su dopirali izvana. Kamera je zabilježila nekakvu malu stijenu koja se pomicala, naizgled ništa važno. Ekipa iz Houstona, dakle oni koji su vodili misiju sa Zemlje, tvrdila je da se radi o smetnjama ili signalima što ih odašilju postavljeni detektori. Tijekom svog daljnjeg istraživanja otkrili su otiske koji su ih doveli do sovjetske letjelice LK Lander. U obližnjem krateru ležao je mrtav kozmonaut. Odmah su se javili Houstonu, no rečeno im je neka nastave s istraživanjem", djed je pleo priču koja je bila mješavina informacija koje je pročitao tko zna gdje i filma Apollo 18. No, to sada nije bitno. Pridobio je Tininu pažnju i njemu je to bilo sasvim dovoljno. I nadasve zabavno.
Osjetila je kako joj tijelom jure hladni žmarci unatoč ljetnoj vrućini. Naježila se.
"Sljedećeg su dana otkrili kako je zastava koju su postavili odmah nakon što su sletjeli nestala. Kako je misija bila gotova, pripremali su se za polijetanje kada su osjetili neobično snažno podrhtavanje i začuli krikove koji nisu bili ljudski. Pomislili su da se radi o ekstraterestičkim pojavama. Zbrojivši dva i dva, zaključili su da oni detektori zapravo trebaju dojaviti postojanje drugog života i da cijela misija nema nikakve veze s Rusima. Njihov je brod bio uništen i ostali su bez kisika. Jedini preostali izvor bio je ruski LK Lander. Jedan od članova posade ušao je u napuštenu letjelicu. Uspio ju je pokrenuti i ona se trebala spojiti s orbiterom kako bi se uspješno vratili na Zemlju. Možeš li zamisliti kakva je to morala biti situacija!"
"Čekaj, ovo mi nije jasno", prekinula je djeda u njegovom zanosu.
"Gle, prilikom slijetanja svemirski brod se odvoji na dva dijela. Onaj koji slijeće na Mjesec zove se lender, a orbiter je dio koji neprekidno kruži oko tog istog Mjeseca. Prilikom uzlijetanja moraju se spojiti. Razumiješ?"
"Aha", bilo joj je jasnije.
"Član posade u američkom orbiteru upozorava ga neka smanji brzinu, ali on to odbija. Tko zna, možda se želio što prije vratiti na Zemlju, a možda ga je uhvatila panika. Na kraju se sudaraju, dolazi do eksplozije i..."
"Umiru u svemiru", tiho je zaključila.
"Sve su to samo priče, samo pretpostavke. Ništa od toga nije dokazano. Nitko o tome ne želi govoriti. Kako god, na nama je da vjerujemo ili ne vjerujemo", djed je priveo kraju svoju priču.
"Ti vjeruješ?" upitala ga je.
"Ne znam", kratko je odgovorio. "Međutim, Rusi nikada nisu željeli priznati da je ijedan njihov kozmonaut sletio na Mjesec. Svi znamo za Jurja Gagarina ili Valentinu Terješkovu koji su bili lansirani u orbitu. Pa čak i za psa Lajku. Pitam se zašto ni Rusi ni Amerikanci nikada nisu o tome progovorili i zašto se odustalo od daljnjih istraživanja Mjeseca. Kako god, ta je misija možda jedini slučaj da su ljudi umrli u svemiru. Možda su baš oni tvoj Major Tom."
"Znači, moguće je?"
"Naravno."
"A tijelo?"
"Ukoliko je u astronautskom odijelu i nije izložen vakuumu ili suncu, ono se zapravo smrzne i mumificira."
"I nikad se ne raspadne?"
"Ne."
"Koji užas..."
"Za danas smo gotovi. Vidimo se za par dana na istom mjestu", rekao je. "A sad idem zapaliti jednu. Laku noć!"
"Noć!"
Zaklopila je svoju bilježnicu i nečujno se spustila niz ljestve do svoje sobe. Već su bila 23.00 sata. Mrkli mrak. Zavukla se u krevet i pokrila plahtom preko glave. Svjetlo na ormariću ostalo je otvoreno cijelu noć.

(fotografija: thecriticaleye)

(Skoro) normalan razgovor

Otkako se probudila, počela je osmišljavati strategiju kako pristupiti Luki. Je li bolje da ide sama ili da povede Marka? Kao, dovela ga je da se igra s Mimom? Ali Luka je jasno rekao neka ga dovede Karlo ili Izabela. Nju nije ni spomenuo. Ne, ipak će morati ići sama. I što će mu reći? Hej, čuj, sorry, ispala sam prava bitch, ali zapravo nisam takva. Bljak! Nisam mislila da si idiot kada sam ti rekla da si idiot! Ma daj! Jučer sam shvatila, kad si plesao s plavušom, da mi se zapravo sviđaš, jako sviđaš. Sada je već povraćala.
I što bi mogla obući da ostavi dobar dojam? Ništa prejednostavno (da ne ispadne poput nekog sivog miša), a opet ništa prenapadno (da je ne bi slučajno upitao je li zalutala na Halloween). Stajala je ispred ormara. I gledala. Odjednom joj se sva odjeća učinila tako bezveznom. Pod rukama je osjetila nešto mekano. Bluza koju je kupila u Poreču. Odlično! I traperice. I visoke Starke.
Pjevušila je neki od zadnjih hitova svojih omiljenih Modà.
Kako je zatvarala vrata ormara, vidjela je u kutu neku kutiju. Njezina definitivno nije bila. Stavila ju je na krevet i otvorila. Nevjerojatno! Kakva je to odjeća? Stala je izvlačiti nekakve hippy tunike u svim mogućim bojama, hlače na trapez, muške košulje beskrajno dugih ovratnika... Zar je to bila Izina odjeća iz mladih dana? Ajme! Totalno je fora! Ne mogu je zamisliti u tome. Hmmm, ove bi mi tunike mogle i poslužiti dok sam ovdje.
Posložila je odjeću i vratila kutiju natrag u ormar. Krenula je u kupaonicu. Umila se i oprala zube. Nanijela je samo kremu za lice. I malo maskare. Kosu ipak neće raspustiti, već će je skupiti u rep. Tek toliko da Luka ne bi pomislio kako je spremna u svemu ga poslušati. Nasmiješila se samoj sebi u ogledalu i spustila na doručak.
"Dobro jutro", zacvrkutala je.
Daj, nemoj biti tako napadna! 
"Dobro jutro, ljepotice", pozdravila ju je baka, dok je djed promrmljao nešto, od čega je čula samo tro.
Marko je uživao u svojim pahuljicama koje su se utapale u čokoladnom mlijeku.
"Poslije doručka idemo u tjednu kupovinu", rekla joj je baka.
Tina je bila preoduševljena. Neće morati objašnjavati kamo ide.
"Ok. Ja ne idem s vama, moram riješiti neke stvari..." ispijala je Markov Nesquik.
"A koje to?" upitao ju je djed podigavši pogled s novina.
"Neke", odgovorila je.
"Neke", ponovio je i nasmiješio se. "Dobro kad su samo neke."
"Ti i ja moramo porazgovarati o nekim stvarima popodne", rekla je.
"O kojim to nekim stvarima?" bio je uporan.
"O tome može li se umrijeti u svemiru", ozbiljno je odgovorila.
"Da, vidiš..." krenuo je. "Naravno da se može umrijeti u svemiru samo..."
"Hej, vi dvoje, ostavite svoje priče za popodne", prekinula ih je baka odnoseći šalice sa stola.
"Iz, našla sam u ormaru neku kutiju s tvojim stvarima. Zar si stvarno nosila sve one tunike?"
"Oh, da, jesam, ali bilo je to jako davno", nasmiješila se.
"I one trapez-hlače? I sve one šarene ogrlice? Ne mogu vjerovati!" pljesnula je rukama. "Mogu posuditi nešto od toga dok sam ovdje?"
"Naravno. Ali to je sve tako staro..."
"Što, vi ste stvarno bili neka hippy generacija?" upitala je Tina gledajući djeda.
"Tada smo još mislili da možemo promijeniti svijet. Budimo realni, tražimo nemoguće! Tvoja baka je bila prava frajerica, iako to danas teško možeš zamisliti", namignuo je svojoj supruzi. "Sjećam se, bio sam treća godina, a ona prva. Sjedio sam u menzi. Bilo je vrijeme ručka. A onda je ona ušetala. Duga crna kosa, te neke hlače na trapez, šarena bluza i brdo ogrlica oko vrata. Stajala je nasred menze s tacnom u ruci gledajući gdje bi mogla sjesti. I onda je krenula prema meni, onako s noge na nogu. Slobodno? upitala me. Ustao sam se i rekao: Ma naravno! Ostalo je povijest", zaključio je djed.
Baka se i nadalje smješkala dotaknuvši kažiprstom desne ruke gornju usnu. Isto kao i mama.
"Iz, a je li i on bio zgodan?" upitala ju je usmjerivši prst prema djedu koji je danas nosio majicu na kojoj je pisalo: Rock my world!
"Vraški!" rekla je. "Karlo, mogli bismo krenuti, znaš", pozvala ga je.
"Mda, naravno", odložio je novine i krenuo za svojom suprugom.
Kada je ostala sama, Tina je još jednom jurnula u kupaonicu i oprala zube. Pogledala se u ogledalu, na usnice nanijela debeli sloj sjajila boje breskve i izašla iz kuće.
Do Lukine kuće trebalo joj je desetak-dvadesetak minuta. Sa svakim korakom postajala je sve nervoznija i nervoznija, neprestano se pitajući je li ispravno odlučila. Još uvijek se možeš vratiti, podsjećala je samu sebe. Samo se okreneš, jednostavno, zar ne?
Zastala je pred vratima, duboko udahnula i pozvonila. Tko će mi otvoriti? Što ako mi otvori njegova baka? Ili ona plavuša? Ne, ne, ne. A što ako mi Luka zalupi vrata u facu?
Čekala je. Ništa. Pozvonila je još jednom. Opet ništa. Pa još jednom. Uporna si, znaš? Možda i preuporna! Ako ti nitko ne otvara, znači da mu baka i djed nisu kod kuće. Što je i više nego dobro. A možda ni Luka nije kući. Što nimalo nije dobro. Tvoja odlučnost će se istopiti i onda... Dosta!
Konačno je začula korake iza zatvorenih vrata. Udahnula je i progutala slinu koja joj se nakupljala u ustima. Sad ili nikad!
Iza odškrinutih vrata stajao je pospani Luka. U bijeloj majici (u kojoj je najvjerojatnije i spavao, pomislila je) i boksericama. Nije mogla prikriti smiješak.
"Bok, jesam li te probudila?" upitala ga je.
Nastojala je zvučati odlučno.
"Bok", protegnuo se i zijevnuo. "Da, jesi. Što hoćeš?"
Malo ju je zatekao hladan ton u njegovom glasu. Nije joj se čak ni nasmiješio. Kada malo bolje razmisli, možda je sve ovo samo jedna velika pogreška. Njezina pogreška.
"Htjela sam te vidjeti. I..." zastala je. "Samo sam te htjela vidjeti."
"Ma daj, što stvarno?"
Još uvijek je nije pozvao da uđe unutra.
"Stvarno", nasmiješila mu se.
Par sekundi ju je samo promatrao, a zatim je rekao: "Uđi."
Tina je zakoračila. Stajali su jedan nasuprot drugome. Luki, očigledno, ni najmanje nije smetalo što je u boksericama.
"Možeš sjesti na terasu", pokazao joj je rukom u pravcu dnevnog boravka. "Sad ću ja", i nestao je na kat.
Kroz otvorena vrata dnevnog boravka izašla je na terasu. Na savršeno pokošenoj travi bili su smješteni stol i četiri stolice prekrivene velikim bijelim jastucima. Odmaknula je jednu i sjela. S terase se pružao pogled na stabla maslina. Vrtjela je rukama i čekala. Pa koliko mu treba? Luka se konačno pojavio noseći u ruci dvije crvene šalice. Odmah je primijetila da se umio jer sada je djelovao manje pospano. Valjda je oprao i zube? Bio je odjeven u odrezane traperice do koljena i majicu s natpisaom Boys in books are better. I da, bio je bos. Osjetila je i miris njegovog dezodoransa. Hmmm, fino!
"Evo", pružio joj je šalicu.
Nes cafe. Otpila je gutljaj. S okusom čokolade.
"Kako si znao?" upitala ga je začuđeno.
"Vidio sam istu takvu šalicu na tvom stolu prvi dan kad smo se upoznali", rekao je gledajući prema drvoredu maslina.
Tko bi rekao? Bit će da ipak nije idiot.
"Nego, zašto si došla?" upitao ju je i usmjerio pogled prema njoj.
"Gle", započela je, rukama čvrsto obgrlivši šalicu, "žao mi je zbog onoga pred neki dan. Mislim, kada sam urlala."
Još uvijek je šutio. Čekao je da nastavi.
"I kada sam ti rekla da si idiot i da se gubiš. Bila sam jako ljuta jer sam prije toga... Ma to sada nije važno. Uglavnom, oprosti, nisam tako mislila."
Sada ju je Luka pogledao i nasmiješio joj se.
"Sve ok", kratko je odgovorio. "Stvarno. Zaboravi."
Kako je sjedio njoj nasuprot, mogla je bolje promotriti tetovažu na njegovoj lijevoj ruci – mali zmaj napravljen u tehnici kineske kaligrafije.
"Nisam vjerovao da tako dobro plešeš", primijetio je ispijajući svoju kavu.
"A to", bilo joj je malo neugodno. "Zapravo sam godinama išla u jedan plesni studio u gradu. Osim toga, nisam mogla odbiti Karla. No, tvoja partnerica baš i nije bila nešto", nije se mogla suzdržati.
"Ines", rekao je. "Dobro, nismo bili na plesnom natjecanju."
Pomno je pratila njegove reakcije dok je govorio o toj Ines. Nije mu htjela postavljati daljnja pitanja. Zato ih je Luka postavio njoj.
"Nisi htjela poslije plesati s Nikšom? Bilo mu je malo bed zbog toga", naslonio se držeći šalicu Nesa na koljenu.
Sada barem zna da se lik zove Nikša.
"Ti stvarno svašta primjećuješ?" podigla je jednu obrvu.
"Samo ono što me zanima", nije skidao smiješak. "A zašto si odustala od plesa?" bio je radoznao.
"Dosadilo mi je", bilo je sve što je odgovorila.
"To je prvi put da normalno razgovaramo. Tko bi rekao?"
"Vidiš, čuda su ipak moguća, na kraju", rekla je, odložila šalicu na stol i ustala se. "Moram ići."
"Već?" upitao ju je Luka.
"Iz danas kuha marmeladu od šljiva pa joj moram pomoći. A predvečer imam nekog posla s Karlom."
Krenula je prema izlaznim vratima. Prije no što je zašla, Luka ju je upitao: "Sada smo sklopili primirje?"
"Do danjega", odgovorila mu je.
"Hoćeš dovesti koji dan Marka da se igra s Mimom?"
"Pa... zar nisi rekao da ga dovede ili Karlo ili Iz?" podsjetila ga je.
"Vidiš, danas sam se predomislio."
"Dobro onda. Vidimo se! Bok!" rekla je.
Nakon par koraka se okrenula i mahnula Luki koji je cijelo vrijeme stajao naslonjen o vrata. I on je njoj mahnuo. Stisnula je šake ne bi li nekako obuzdala uzbuđenje i istim se putem vratila kući.

(fotografija: unsplash.com)

Party u Grožnjanu

Iduće je jutro na YouTubeu nekoliko puta pogledala spot kanadskog astronauta Chrisa Hadfielda koji je u sojuzu pjevao Space Oddity Davida Bowieja. U malom prostoru prepunom svakojakih žica i kablova Hadfield je lebdio u bestežinskom stanju i svirao gitaru. Čuje se odbrojavanje i lansiranje astronauta Majora Toma u svemir. Zemljska postaja poželjela mu je neka ga prati Božja ljubav i putovanje je otpočelo. Zadivljen beskonačnim prostranstvom, pretpostavila je, odlučio je da će zauvijek napustiti Zemlju. Samo tako. Iznenada. Kao da je zakoračio u bezdan. I sada kruži oko Zemlje. Beskrajno dugo. Do kraja života zarobljen u svemiru. Tina je pomislila kako je to istovremeno i uzbuđujuće i tužno i tjeskobno. Nikada više ne vidjeti mamu, Marka, djeda, baku, tatu, frendice... pa čak i Luku? Zašto se nije želio vratiti? Vidjela je u spotu i Hadfieldovo odijelo. Nije moguće da je izašao iz svog sojuza?! Kakav je osjećaj kada lebdiš u tom moru tišine? Isključila je YouTube i odložila mobitel. No, opet ga je dohvatila i pogledala ima li Luka na fejsu svoj profil. Naravno da ga je imao. Kako nisu bili frendovi, vidjela je svega par fotki i statusa – Luka vozi bicikl, Luka skače u more, Luka igra odbojku na pijesku, Luka se smješka u društvu nekih djevojaka... Ma daj! zaključila je. Riješila sam ga se i sada sam na miru. Konačno! Odbacila je plahtu, ustala i krenula u novi dan.
Popodne je opet nekoliko puta pogledala spot Davida Bowieja Black star. Pjesma joj se nije svidjela. U bespućima nekog planeta Major Tom ležao je mrtav. Sve je bilo plavo. Do njega je dopirala samo slaba svjetlost od pomrčine Sunca. Morat će pitati djeda je li uopće moguće umrijeti u svemiru. Ali sada nije imala vremena. Predvečer svi zajedno idu na nekakvu pučku feštu u Grožnjan. Užas! Ali što je mogla? Odbiti? Možda i nije oličenje najbolje osobe na svijetu, ali ipak nije željela povrijediti djeda i baku. I, naravno, Marka koji se radovao štandovima s velikim šarenim lizalicama.
Izabela je već bila spremna, dok je djed hodao po kući u majici i gaćama.
"Karlo, zaboga, pred djecom?"
"Pa što?! Kao da nikad nisu vidjeli čovjeka u gaćama?" začuđeno ju je upitao.
Marko se smijuljio negdje sa strane, prekrivši rukom usta. Prizor baš i nije bio jedan od najugodnijih.
"Ma daj, degutantan si!"
"Pa ni Tina još nije spremna", pokušavao je prosvjedovati.
"Obuci se već jednom, molim te. Uostalom, jesi li ti možda vidio da Tina hoda uokolo u donjem rublju? Nisi! Čekamo te vani! Pridruži nam se kada budeš spreman. I pristojan", povukla je Marka za ruku, da ne gleda više tu sramotu, i nestala iz kuće.
"Kakva je to galama?" upitala je Tina spuštajući se niza stube.
"Zaboravi!" promrmljao je i krenuo na kat.
Baka i Marko sjedili su u vrtu. Prišla im je i položila ruke na bakina ramena.
"Hej!" tiho je rekla.
Crvena kosa padala joj je niz ramena. Odjenula je kratku haljinu do koljena bijele boje. Preko ramena je prebacila svijetloplavu traper-jaknu. Mislila je obući Starke, ali na kraju se ipak odlučila za sandale. Pa nije uzalud nalakirala nokte! Plave oči naglasila je tankom linijom eyelinera. Dugačke trepavice bile su još duže i gušće nakon nanošenja maskare za extra volumen. Na usne je nanijela crveno sjajilo.
Cijeli je dan bila pod dojmom mrtvog Majora Toma. Može li se umrijeti u svemiru?
Konačno se pojavio i djed odjeven u traperice, kariranu košulju i Starke. Baka ga je pogledala ispod oka i promrmljala idemo.
Do Grožnjana im je trebalo petnastak minuta pješice. Sve je vrvjelo. Bilo je mnoštvo štandova s tradicijskim proizvodima. Na glavnom trgu bili su poredani dugački drveni stolovi. U golemom loncu kuhala se maneštra od bobića. Djed i baka već su zastali u razgovoru s nekim poznanicima. Marko ju je odvukao u potragu za lizalicama. Među mnoštvom ugledala je Luku. Bio je u društvu nekih likova. Cerekali su se. Išao joj je na živce. Zastala je na trenutak, a onda ju je Marko snažno povukao i krenuo ususret Luki.
"Bok, Luka", pozdravio ga je. "A zašto Mimo nije s tobom?"
Ubit ću te, Marko! Ovoga ću te puta stvarno ubiti! Ti i tvoje zvijeri!
"Bok, frajeru", nasmiješio mu se Luka. "Mimo je ostao kući. Ovdje je za njega prebučno."
Tina je stajala na mjestu. Kao da je pribijena čavlima. Osjećala se kao zadnja glupača.
"Bok", rekao joj je Luka ozbiljnog lica.
"Bok", procijedila je jedva čujno.
"Dođi koji dan s djedom i bakom pa ćeš se igrati s Mimom", predložio mu je. Tinu je izostavio iz cijele priče.
"Super, hoću, doći ću", Marko je odmah prihvatio Lukin prijedlog. "Sutra?"
"Naravno, kad god želiš. Vidimo se, mali", rekao je Marku i nestao negdje sa svojim frendovima.
Tina za njega nije postojala. Kao da je zrak. Imala je osjećaj da lebdi. Izgubljena u svemiru. Gotovo da ničega nije bila svjesna. Jedino što je osjećala bila je povrijeđenost, nezamisliva povrijeđenost.
Djed i baka već su sjedili za jednim stolom i pozvali ih neka im se pridruže. Tina je sjela. Ugledala je ispred sebe plastični tanjurić s maneštrom po kojoj su plivali bobići, kukuruz i nasjeckana mrkva. Mislila je da će joj se preokrenuti želudac. Djed je već grabio maneštru držeći žlicu u jednoj, a komad kruha u drugoj ruci. Njemu je bila izvanredna, kao nekoć grah u studentskoj menzi. Tina je pojela jedna zalogaj. Imala je osjećaj kao da guta trnje.
"Ne sviđa ti se?" upitala ju je baka.
"Nije loše", odgovorila je dok se prisiljavala progutati drugu žlicu.
"Meni je fino!" rekao je Marko.
S bine je odzvanjao nekakav lokalni bend, valjda, a potom su ljudi i zaplesali. Premda je uložila zadnji atom snage ne bi li se oduprla, djed je bio uporan. I na kraju je završila na plesnom podiju. Kako bi je zavrtio, njezine su kovrče poskakivale na sve strane. Činilo joj se da joj je ionako kratka haljina još kraća. Djed je održavao savršeni plesni ritam. Na kraju se i sama prepustila tom nekom rock hitu iz 70-ih godina. Marko i baka zapljeskali su im iz prvog reda. Prišao joj je neki lik iz Lukinog društva i zamolio je za idući ples, no odbila ga je uz ispriku kako mora malo doći do daha. Sada je pak baka plesala s Markom. Tina je pogledavala lijevo i desno. Kada je ugledala Luku, koji ju je do tada promatrao, on joj je okrenuo leđa. I potom joj se pojavio ispred nosa plešući s nekom plavušom kratke kose. Koja je cijelo vrijeme poprilično nespretno ispadala iz ritma. Na kraju večeri djed i baka zaplesali su uz Angie. Čeznutljivo ih je gledala. Djed joj je nešto šaputao, a baka se smješkala. Tina je zagrlila svog najdražeg muškarca – Marka – i nježno ga ljuljkala uz zvukove Rolling Stonesa. Obuzela ju je tuga. Opet. Iznenadna, snažna, od koje ti ponestaje dah. Jedva je čekala da dođe kući i nestane u svojoj sobi.
Ležala je u krevetu. I razmišljala o Luki. Kad ga je ugledala s onom curom, osjetila je provalu ljubomore. Nezaustavljivu. Hoćeš li ti ikada odlučiti što želiš u životu? Zašto, ali zašto baš uvijek moraš sve upropastiti? Sve lijepo, čak i moguće lijepo, pretvoriti u sranje? To je možda jedina stvar koja ti savršeno polazi za rukom. Kao i tvom tati, uostalom. Stresla se na tu pomisao. U trenu je donijela odluku – sutra će se ispričati Luki. Možda i preksutra. Ili prekpreksutra. Na kraju, u životu postoje i gore stvari, zaključila je. Kao ova situacija s tatom i mamom.

(fotografija: pexels.com)

Tina i zvijezde

Cijeli je dan provela zatvorena u kući. Ujutro se spustila u kuhinju po Nes i opet se vratila u svoju sobu. Izabela je dvaput pokušala s njom razgovarati, ali neuspješno. Čak joj je za ručak napravila njezino omiljeno jelo – njoke u umaku od šparoga – no Tina je strpala u usta par zalogaja, potom je vrtjela vilicom po tanjuru, da bi na kraju rekla kako je sve odlično, ali ona danas, eto, baš i ne može jesti. I opet se povukla u svoju sobu.Izvalila se na krevet. Nikako nije mogla stišati oluju što su je iznova podizale misli u njezinoj glavi. Tata, Luka, mama, Luka, tata, mama... Pokušala je razmišljati. Krenula je s tatom. Zbog njega joj se događa sve ovo, zbog njega je zaglavila ovo ljeto u Grožnjanu, zbog njega je upoznala Luku, zbog njega se jučer posvađala s Lukom... Dobro, baš je briga za Luku. Viđat će ga i nadalje, u prolazu, ali barem neće morati razgovarati. To je dobro. Mama... Nije moguće da mama ništa ne zna. Pa nije glupa! Naravno da zna, inače ne bi onoga dana bacila tanjur na pod, ne bi plakala, ne bi uporno šutjela, ne bi bila onako histerična. Mama inače nije takva. Tina se prisjetila kako su nekad znale plesati u stanu, kada bi bile same. Ili kako bi je mama znala povesti predvečer na pizzu, na žensko druženje. Kako su zajedno znale obilaziti trgovine u potrazi za kakvim zgodnim krpicama. Voljela je provoditi vrijeme s mamom. Uporno se pokušavala prisjetiti kada je sve to prestalo. Prije šest mjeseci? Godinu dana? Zašto joj ništa nije rekla? Zašto joj nije rekla da ih je vidjela? Zašto joj nije rekla da zna tko je ta druga žena? Zašto joj, kvragu, ništa od svega toga nije rekla? Jučer je Luka stvarno bio bijesan. Kada se samo prisjeti kako je ostala gušiti se u oblaku prašine. Pa i ona je bila bijesna. I koga briga? Uostalom, što on ima njoj govoriti je li ili nije bijesna na cijeli svijet? I pitati je koji joj je? Pa on je uopće ne poznaje! Nema pojma zašto je ovdje, kako se osjeća, o čemu misli, što voli, a što ne voli. Nema pojma ni o čemu! Zaključak je stoga samo jedan – imala je potpuno pravo kada mu je rekla da je idiot.

Nije znala koliko je spavala. Kada se probudila, vani je već bio sumrak. Razmaknula je zavjese kako bi provjetrila sobu. Sjela je na prozorsku dasku. Kada bi stvari bile drugačije, ovdje bi joj čak bilo i lijepo. Začula je tiho kucanje na vratima. Djed ju je pitao ako može ući.
"Vrijeme je danas odlično za gledanje zvijezda", rekao je i sjeo na krevet.
"Da, je, pogledaj kako je vedro", zagledala se u noć koja je padala.
"Dogovoreno! Idemo najprije večerati. Siguran sam da ne želiš propustiti Izabeline tople sendviče. Pazi sad, tanke kriške kruha premazane maslacem", rukom je izvodio kretnje pripremanja sendviča, "onda par feta tanko rezanog pršuta, pa sir, onaj koji se topi, pa malo origana. Nezamislivo dobro! Vjeruj mi na riječ. Kad kreneš jesti, nećeš moći prestati."
Tina se nasmiješila, skočila i krenula za djedom prema kuhinji. Čak je postala i malo gladna.
Imao je pravo. Sendviči su bili fenomenalni.
Djed je večeras propustio i svoju omiljenu političku emisiju. Zbog nje, znala je to. Već ju je drugi put otkako je ovdje uspio oraspoložiti. I to bez ijedne suvišne riječi.
Marko je bio jako uzbuđen jer će večeras konačno vidjeti gdje živi Mali princ. Primila ga je za ručicu i povela na tavan.
Djed je razmaknuo zavjese, namjestio teleskop i predstava je mogla otpočeti. Samo za njih dvoje.
Tina je pogledala prva. Činilo joj se kao da je nebo odjednom nadohvat ruke. Nevjerojatan osjećaj! Sve je svjetlilo, sve je treperilo, sve je bilo tako neopisivo živo.
"Tina, daj, pusti malo mene! Daj, Tiiinaaa!" Marko ju je cijelo vrijeme gurkao.
"Ajde, sjedni", prepustila mu je svoje mjesto.
"Ajme, Tina, vidi ovo!" ushićeno je ponavljao. "A gdje je B-612?"
"To ti je ona zvijezda koja treperi više od ostalih. Vidiš?" pokazala mu je rukom u neodređenom smjeru.
"Daaa... A gdje je ruža?!
"Ruža se sklupčala ispod staklenog zvona i sada spava", nježno mu je odgovorila. "A ujutro, kada se ona i Mali princ probude, on će je opet zalijevati i brinuti se o njoj. Jer, ona nije kao sve ostale ruže. Ona je posebna. Ali to može vidjeti samo Mali princ. Samo se srcem dobro vidi. Sve ostalo očima je nevidljivo."
"A što je ono crveno?" upitao je Marko.
"Vjerojatno Mars, a može biti i Venera", odgovorila mu je. "Daj, pusti mene malo!"
Pogled kroz leću teleskopa usmjerila je prema najbližem nebeskom tijelu – Mjesecu. Znala je da pokreće plime i oseke na oceanima i da uravnotežuje klimu, zbog čega je i moguć život na Zemlji. Ali ništa više od toga. Sada je jasno mogla vidjeti kratere na Mjesecu.
"Karlo", odmaknula se od teleskopa pa je Marko odmah zauzeo njezino mjesto, tražeći ružu koja spava. "Kužim da su krateri nastali od udaraca meteorita. Ali zašto možemo vidjeti kratere na Mjesecu, ali ne i na Zemlji?"
"Zbog Zemljine atmosfere, kiše, vode i vjetra, reljef se neprestano mijenja. I zato milijunima stari krateri više nisu vidljivi. Osim toga, rijetki su i meteori koji stignu do Zemlje jer izgore u atmosferi. Ali..."
"To je zbog djelovanja sile trenja?" prekinula ga je.
"Tako je. Dakle, kada uđu velikom brzinom u Zemljinu atmosferu, meteori se uslijed trenja jednostavno zapale i izgore. A mi ih zovemo zvijezde padalice. Koliko imaš iz fizike?"
"Vrlo dobar", odgovorila je.
"Marko, znaš li da je čovjek bio na Mjesecu?" nastavio je djed, kimnuvši Tini glavom, što je valjda trebalo značiti dobra si.
"Stvarno?! Tako daleko?!"
"Po Mjesecu je hodalo točno dvanaest ljudi", objašnjavao im je djed. "A jedan je gore i pokopan!"
"Ma daj", Tina nije vjerovala.
"Stvarno! Htio sam prije reći da je Gene Shoemaker, američki geolog, dokazao da na Zemlji postoji vidljivi krater nastao od udara meteora. Eto, kad si već pitala vide li se krateri i na Zemlji, da, vide se. A taj se nalazi u Arizoni", djed im je govorio kao da opet predaje svojim učenicima. "Lunar Prospector, američka letjelica bez posade, srušila se na Mjesecu 1998. godine i tako je Shoemakerov pepo razasut po njegovoj površini."
"Vau", bilo je sve što je odgovorila. I ja bih tako!
"Ipak, najpoznatiji čovjek na Mjesecu bio je Buzz Aldrin. Svi znamo za njegovu fotografiju u svemirskom odijelu. Snimio ga je Neil Armstrong čiji se odraz vidi na viziru Aldrinove kacige. Kako bi dokazo da je uistinu bio gore, Aldrin je ovjekovječio i trag svoje čizme na Mjesečevu tlu. Bilo je to prilikom prvog slijetanja na Mjesec u srpnju 1969. godine."
Tina je još neko vrijeme zamišljeno sjedila, dok je Marko sve više i više zijevao.
"Onda, istraživanje svemira nastavljamo za koji dan. Može?"
"Naravno! Znaš što, bilo bi dobro da si zapišem neke stvari. Nikad se ne zna", rekla je Tina i povela usnulog Marka niz ljestve.
Zatvorivši za sobom vrata spavaće sobe bake i djeda, izašla je u stražnje dvorište. Ogledavala se lijevo i desno. Ni sama nije znala zašto, ali nekako je očekivala da bi ondje mogla ugledati Luku. Nakon pola sata, pomalo razočarana, na prstima se uspela do svoje sobe.

(fotografija: pexels.com)

Svađa s mamom, svađa s Lukom

Zlo joj je više od onog Luke. Noćas ga je čak i sanjala. Koji užas! Rekao je da će je odvesti na koncert grupe Modà u Torino. Bila je toliko sretna da ga je poljubila. Probudila se sva u panici. Rukom je prešla preko usana. Srećom pa je sve samo sanjala. Dobro, nije sreća to što ne može ići na koncert – to je tragedija. Bitno je samo da joj se Luka ni na koji način nije približio. A danas će kupati i onu svoju bijelu psinu. Nema šanse da Marka odgovori od toga. Uostalom, ona je ionako odlučila da ga neće voditi. I točka!
Pokazalo se da to i nije bio neki problem. Rekla je da mora srediti svoje cvjetne gredice koje je potukla jučerašnja kiša. Znala je da će Izabela malo otračati susjede s Lukinom bakom, onako, lagano, uz popodnevnu kavu. Pa zašto da im kvari užitak. Karlo će pak s njegovim djedom pregledavati urod mahuna. Savršeno!
I kada su joj konačno mahnuli na odlasku uz vidimo se uskoro, sjetila se da nije nazvala mamu već dva tjedna. Samo je mama nju nazivala ili joj slala poruke, na koje je Tina odgovarala preko volje. Nije joj se dalo slušati mamine neuvjerljive priče. Poslije je uvijek bila loše raspoložena. A kako je dan od jutra započeo baš dobro, odlučila je da će najprije srediti svoje gredice.
Kiša je uistinu počinila značajnu štetu. Stoga je najprije otklonila uništene cvjetove koje je odložila u kantu. Kasnije će je isprazniti u kompost. Ili đubrivo, kako kaže djed. Pojedino korijenje bilo je iščupano iz zemlje pa ga je iznova posadila. Iz latica je otklonila sve grančice i lišće koje je nanio vjetar. Neke su biljke izrasle previše u visinu pa ih je malo potkratila. Na kraju je bila zadovoljna. Nisu baš bile jako raskošne, ali nisu bile ni tako loše. Morat će pitati baku može li naknadno posaditi još malo cvijeća.
Kako je i lavanda u malom mediteranskom vrtu ispred kuće stradala u jučerašnjem nevremenu, vrtnim je škarama odsjekla nekoliko grančica. Kadulja i ružmarin bili su više-manje u dobrom stanju. Skinula je rukavice i stala otkidati cvjetove kojima će napuniti mirisne vrećice.
I nakon svega čekao ju je teži dio posla – razgovor s mamom. Odabrala je njezin broj u imeniku mobitela. Nije trebala dugo čekati. Javila se kao da se javlja iz groba.
"Bok, mama", započela je razgovor.
"Hej, Tina", mama je nastojala zvučati vedro. Ali baš, ono, usiljeno vedro. "Kako si?"
"Pa, ide", kratko je odgovorila. "A ti?"
"Dobro sam, Tina, stvarno sam dobro. Sad sam si skuhala kavicu i čitam jedan super napeti krimić."
Ma što stvarno?! htjela ju je upitati. Kako joj ide na živce!
"Ima li štogod novog? Kako provodiš dane? Jeste li bili negdje?" mama je nizala pitanja.
"Nema. Uobičajeno. Nismo", glasili su Tinini odgovori.
Uslijedila je neugodna tišina.
"Kako je tata?" upitala ju je Tina. "Je li kući?"
"Tata je... tata je dobro. Ne, nije kući, na poslu je, doći će navečer."
Vjerojatno nije na poslu, nego je s onom svojom droljom. I da, doći će kada ti već budeš spavala. Kako možeš biti tako glupa? Kako?!
No, umjesto toga rekla je samo ok.
Koliko god sama sebi ponavljala neka bude malo ljubaznija, to joj nije polazilo za rukom.
"Kako je Marko? Sigurna sam da uživa! A djed i baka?"
"Marku je super ovdje. Barem nekome", naglasila je. "Starci su dobro."
"Jesi li upoznala nekog?"
"Koga?" povisila je glas.
"Nekog svog vršnjaka, ne znam, neku djevojku s kojom se možeš družiti, ići navečer do Grožnjana, na neki koncert ili izložbu..."
"Ako si prespavala zadnji mjesec dana, podsjetit ću te. Ovdje žive sami idioti. Ne zanima me ima li ili nema mojih vršnjaka jer se ionako ni sa kime ne želim družiti. Koncerti me ne zanimaju, a one škrabotine koje nazivaju umjetničkim djelima još i manje", bio je to najduži niz rečenica što ih je izgovorila tijekom ovog razgovora.
Mama je s druge strane ostala bez riječi. Tina je osjetila kako joj živci titraju.
"Idem sada, čujemo se, bok", brzinski je privela to nešto što je trebalo nalikovati na razgovor kraju.
"Čujemo se, ljubavi, pozdravi Marka i..."
Dalje više nije čula jer je prekinula vezu.
Bila je neopisivo nervozna. I što mi je to trebalo? Samo mi je pokvarila dan! Lupkala je jagodicama prstiju. Nepomično je sjedila za stolom.
Začula je dobro poznati zvuk vozila koje se približavalo kući. Djed, baka i Marko izašli su iz Lukinog off-roada. Na stražnjem dijelu, na otvorenom, vozio se onaj njegovi slinavi stvor isplaženog jezika. Luka joj je mahnuo. I baš kada se stao polukružno okretati, njihova je tigrasta mačka prošla pored cvjetnih gredica na rubu dvorišta. Sa šape na šapu. Nečujno. Visoko uzdignutog repa. Kad ju je pas primijetio, skočio je i potrčao za njom. Ravno u Tinine gredice. Netom uređene. Mačka je samo poskočila na zid i gledala ga širom otvorenih očiju. Lajao je kao lud. Luka je istrčao za njim vičući: "Mimo, ne, stani, dođi ovdje!" Ali Mimo je i nadalje lajao kao bijesan pas gazeći svojim šapama cvijeće pod sobom. Luka ga je dohvatio za ogrlicu i silom ga izgurao van. Šteta je bila očigledna. Stabljike su bile polomljene. Latice su otužno visjele. Tinu su podsjećale na očerupanu kokoš. Htjela je zaurlati na sav glas. Htjela je izbaciti iz sebe sav onaj bijes koji se u njoj nagomilao nakon razgovora s mamom. I nakon tatine jučerašnje poruke. Mimo je u međuvremenu opet sjedio u off-roadu. Ovaj put zavezan. Luka je stajao naslonjen na vrata. Prišla im je. Mimu je uputila pogled koji je trebao značiti: Napravi to još samo jednom i kastrirat ću te! Pas se nekako pokunjio.
"Napravio si to namjerno, jel' da?" upitala ga je tihim glasom koji je podrhtavao od bijesa. Nije se ni trudila to prikriti.
"Što?" Luki nije bilo jasno o čemu priča.
"Pustio si svog odvratnog psa da skače po gredicama."
"Otkud ti to?" zbunjeno ju je upitao.
"Pa zašto ga onda nisi vezao kao sada, na primjer?"
"Hej, Tina, pa on je pas. A psi skaču."
"Napravio si to namjerno, idiote jedan!" glas joj je postajao sve viši i viši. "Jer imaš perverzan smisao za humor!"
"Ti nisi normalna! Nisam to napravio namjerno! Nisam te htio..." zastao je.
"Što?!"
"Nije bilo namjerno", ponovio je umjesto dodatnog objašnjavanja što to nije htio.
"Ne znam tko mi je odvratniji – ti ili tvoj pas!"
"Čuješ li ti sebe? Koji ti je?" sada je i Luka vikao. "Vječno si na nekog nadrkana!"
"Ne na nekog nego na tebe! Samo na tebe, idiote!"
"I daj, prestani me više zvati idiotom!"
"Gubi se!" hladno mu je odgovorila.
"Totalno si opičena! Znaš to?"
Gume su zaškripale i ostavile iza sebe oblak crvenkaste prašine. I Tinu koja se gušila u njemu. Okrenula se i žustrim korakom krenula prema kući. Pritom je zapela za zalivalnik koji je Marko ostavio na putu. Šutnula ga je nogom.

(fotografija: unsplash.com)

Kakav gazda, takav pas

Kiša nema namjeru prestati tako skoro. A to znači da je čeka još jedan beskrajno dosadan dan. Neće se moći zabaviti ni svojim cvjetnim gredicama. Ni orezivanjem lavande. Ni zalijevanjem rajčica. A ni promatranjem neba.
Ušuljala se u kuću. Kako se čini, svi još spavaju. Tiho se uspela na kat i zatvorila za sobom vrata kupaonice.
Današnji bakin prijedlog nije ju ni najmanje oduševio – ukuhavat će rajčice za zimu. Točnije, to će raditi samo ona i Tina.
"Ali, Iz, rekla si da meni nije mjesto u kuhinji", pokušala se pobuniti.
Nije se ni snašla, a već je prala zrele plodove. Marko joj je pomagao, no samo je špricao vodom na sve strane. Primijetila je kako mali pogledava gdje je mačka, a kada ju je ugledao, dohvatio ju je mokrim rukama vičući: Idem okupati macu! Naravno, mačka se pojavila samo jednom i netragom nestala. Na kraju mu je Tina sapunom oprala ruke i izbacila ga iz kuhinje.
Nakon što su pomno oprale rajčice, zakuhale su veliki lonac vode. Ubacile su ih i pustile da kuhaju nekoliko minuta. Potom su ih ocijedile, ogulile im kožu i narezale na manje komade. Tina je vrtjela ručnu mješalicu sve dok se nisu pretvorile u kašu. Gotovo joj je ruka otpala. Baka je na maslinovom ulju popržila sitno nasjeckani luk i dolila pasirane rajčice. Kuhale su se dva-tri sata uz povremeno miješanje. Tina je imala osjećaj da se i ona kuha zajedno s tim rajčicama. Pred kraj je ubacila i malo origana. Zatim je napunila desetak boca koje su bile spremne za zimu.
Za ručak su naručili pizzu, na Markovo oduševljenje.
Kiša je u međuvremenu prestala i ostala je samo sparina. Na istoku se počelo vedriti.
"Tina, molim te, odneseš par boca šalše Eldi?" zamolila ju je baka.
"Kome?" upitala je ispijajući čaj.
"Eldi, susjedi, živi tu u blizini, ni petnaestak minuta pješice", stala joj je objašnjavati. "Ma znaš je sigurno, Luka je njezin unuk, upoznala si ga."
Čaj joj je izletio kroz nosnice. Odvratno. Marko se počeo cerekati.
"Tina?" baka ju je upitno pogledala. "Sve u redu?"
"Baš moram?" upitala ju je brišući rukom oči.
"Pa, mislim, nije ti problem?"
"Ne, nije", promrmljala je.
Naravno da mi je PROBLEM. I te kakav PROBLEM.
"Marko, ideš sa mnom?" slatko ga je upitala.
"Ne da mi se!" ispalio je.
"Ajde, molim te", bila je uporna. "Kupim ti sličice na kiosku", sada je pak krenula i s podmićivanjem.
"I sladoled?" mali je bio neumoljiv.
"I sladoled", pristala je. Ma pristala bi na sve u ovom trenutku.
Kosu je ležerno pričvrstila velikom kopčom, dohvatila traper-jaknu, bakinu pletenu košaru i krenula. Ispred kuće nije bilo nikoga. Šteta. Mislila je da će gospođi Eldi uvaliti boce i nestati. Čula je neku laganu muziku koja je dopirala s prvog kata. Iz Lukine sobe. Pozvonila je. Pa još jednom. Koraci su odjekivali stubištem. Tina je postajala sve nervoznija. Luka joj je konačno otvorio vrata. Ostao je iznenađen ugledavši je.
"O, to si ti. Tko bi rekao?"
Bio je odjeven u uobičajene traperice i crnu majicu. Tek je sada na njegovoj lijevoj ruci uočila tetovažu.
"Iz je poslala ove boce za Eldu", tutnula mu je u ruke košaru. "I to je to. Bok!"
"Još se ljutiš na mene?" viknuo je za njom.
"Marko, idemo!" pozvala je brata. "Marko!"
Ali Marko je u međuvremenu u dvorištu otkrio – psa. Žutog retrievera. I bacao mu lopticu. Pas je trčkarao gore-dolje hvatajući je i donoseći je Marku. I tako unedogled.
"Tina, vidi ga, što nije sladak?"
"Zar si zaboravio da idemo na sladoled?" upitala ga je razvukavši osmijeh od uha do uha.
"Malo kasnije", odgovorio joj je između dva bacanja.
"Zove se Mimo", rekao mu je Luka.
"To je tvoj pas?" Marko je bio izvan sebe od sreće.
A čiji bi bio? Zar nije očigledno da je Lukin? Pa podjednako su glupi.
Kada joj se približio isplažena jezika, Tina je osjetila kako Mimo nepodnošljivo smrdi. A jednako nepodnošljivo smrdio je i Marko koji je stalno milovao psa po glavi. Više nije ni disala.
"Od ove kiše i vlage", dobacio joj je Luka. "Marko, hoćeš doći sutra da ga zajedno okupamo?"
Ma što je tebi?! Pa kupaj sam tu svoju odvratnu smrdljivu psinu!
"Daaaaaaaa", Marko je oduševljeno prihvatio Lukin prijedlog.
Tina je i nadalje stajala smrknuta lica i prekriženih ruku.
Izdajice!
"Dovedi ga sutra popodne", rekao joj je Luka. "Nije bed."
"Ja?!" upitala ga je začuđeno. "Dovest će ga Iz. Ili Karlo. I, molim te, makni tog psa od mene."
"Mimo!" pozvao ga je Luka i pas se odmah stvorio pored njegovih nogu.
"Ti su uvijek tako nabrijana na cijeli svijet?"
"Samo na pojedince koji čine cijeli svijet", drsko je odgovorila.
Luka nije skidao pogled s nje, zbog čega joj je postajalo sve neugodnije.
"Idemo sada!" uhvatila je Marka za ruku. "Ajde bok!"
"Kada ti je dosadno, znaš gdje me možeš naći", viknuo je za njom.
Nije mogla suspregnuti smiješak. Srećom pa mu je bila okrenuta leđima.
"Samo da znaš, danas nema sladoleda!" rekla je Marku na putu kući.
"A zašto?" bio je iznenađen.
"Zato jer... zato jer smrdiš kao tvor i pod hitno te moram okupati, eto zašto. Kad si baš morao dirati onu psinu."
"A kad je tako sladak i mekan", skakutao je za njom.
Već je zaboravio na sladoled. Sada je mislio samo na to kako će sutra kupati Mima. No, ipak se nečega sjetio.
"Tina, obećala si mi sličice!"

(fotografija: pexels.com)

Napukline u tatinoj priči

Umjesto budilice zazvonio joj je mobitel. Tatina poruka. I, kako je u Provansi? Pa tek je šest ujutro. Valjda mu je počela smjena. I što bi sada trebala? Napisati mu romane o tome kako provodi najluđe ljeto u svom životu? Ili ga pak pitati kako su on i njegova sestrica? Još snena, samo je natipkala: Dobro nam je. Pozz. Osjetila je da joj treba zraka. Jučer je zbog onog idiota panično zatvorila prozor i navukla zavjese. Mislila je da će se ugušiti. Udahnula je jutarnji zrak. Nebo je bilo prekriveno teškim plavim oblacima. Tinu su podsjetili na boju mora pred oluju. Kiša će, pomislila je. Konačno! Ostavila je prozor otvoren i vratila se u krevet.
Obuzela ju je tuga, podmuklo, tiho i snažno. Opet se prisjetila onog dana kada je vidjela tatu i njegovu plavušu. Zapravo, nije se radilo samo o tom jednom danu. Vidjela ih je još jednom. I još jednom. U jednom otmjenom restoranu. Večerali su uz prigušenu svjetlost svijeća. Tata joj je nešto pričao, očito jako duhovito, jer se plavuša hihotala. Držali su se za ruke. Čekala ga je da se vrati kući. Mami je rekla da mora učiti. Nije bila sigurna je li joj povjerovala, no razvukla je knjige po cijelom dnevnom boravku, sve kako bi bila što uvjerljivija. Samo da je ne krene daviti pitanjima što učiš, jesi li ispravila koju ocjenu, treba li ti pomoći, molim te, daj se uozbilji. Sutra ima poslijepodnevnu smjenu pa će moći prespavati cijelo jutro ako treba. Naravno, knjige nije ni otvorila. Kao da je briga za ocjene! Uključila je televiziju, stišala zvuk i poprilično nervozno prebacivala programe. Mama je već otišla na spavanje. Konačno je začula ključ u bravi i otvaranje vrata. Poskočila je i ugasila televiziju. Bila je spremna, barem je tako mislila. Začudio se kada ju je ugledao budnu.
"Kako to da ne spavaš?" zbunjeno ju je upitao.
Šutjela je. Progutala je slinu kao da guta kamen.
"Vidjela sam te večeras, znaš?" odmah je započela.
Ruke su joj bile hladne i vlažne. Neprestano si je zabadala nokte u kožu, ostavljajući tragove koji bi ubrzo nestali. Kažu da tako lakše podnosiš emocionalnu bol jer tijelo osjeća samo fizičku.
"Gdje si me vidjela?" upitao ju je skidajući sako i otpetljavajući kravatu. "Pa bio sam u bolnici sve do sada!"
"I zato si obukao odijelo?" osjetila je prvu napuklinu u njegovim lažima koje prijete da preplave sobu.
"Traperice su na pranju", bio je odlučan.
Sjeo je u fotelju nasuprot Tini.
"Bio si s nekom plavušom u Municipiju! Hihotala se k'o zadnja glupača!" više se nije mogla obuzdati.
"Tina..." krenuo je da će nešto reći, ali odmah ga je zaustavila nova lavina.
"I to nije prvi put! Vidjela sam vas i ispred škole pred koji tjedan! Valjda tamo negdje stanuje! Ha?! I poljubio si je!"
Ustao je i zatvorio vrata koja su dijelila dnevni boravak od hodnika i spavaćih soba. Potom je zastao ispred nje i rekao:
"To nije tvoj problem! I pripazi malo na rječnik!"
"Nije moj problem! Jesi li to rekao?! Nije moj problem? Pa ako nije moj problem, ako nije Markov problem, onda će zasigurno biti mamin problem!"
"Tina", sada je krenuo tihoga glasa, "mama i ja, mi već neko vrijeme, ja već neko vrijeme..."
"Što?" bila je uporna.
"Stvari su se među nama malo... zahladile", neuspješno je tražio pravu riječ.
"Pa si ih ti odlučio malo zatopliti s plavušom?"
"Molim te, nemoj ništa reći mami", sada je već bio na rubu očaja. "Mi ćemo to riješiti... najbolje što znamo, vjeruj mi."
"S kakvom si to droljom zaglavio! Gadiš mi se!" rekla je i nestala hodnikom u svoju sobu. Uistinu nije bila sigurna je li mama čula njihov razgovor.

***

Kiša je sada već odzvanjala u jednoličnom ritmu. Zavjese su vijorile nošene vjetrom. Tina je odbacila plahtu, ustala, brzinski navukla traperice i majicu, umila se, oprala zube i nestala iz kuće. Navukla je na sebe djedovu kabanicu, obula gumene čizme i uputila se preko polja. Negdje, bilo gdje, nije ni važno. Noge su joj propadale u blatnjavu zemlju, no nije ju bilo briga.
Kako je mama saznala za sestricu? Je li ih i ona negdje vidjela? Je li joj netko nešto došapnuo? Možda ona njezina Iris, koja zna sve o svima? A možda joj je i tata sam ispričao?
Misli su joj jurile jedna za drugom.
I što sada? Što je čeka kada se vrati kući? Preko tjedna će živjeti s mamom, a vikendima s tatom? Kako će zvati sestricu? Da se nju pita, zvala bi je upravo kao i prvog dana – drolja! Tata bi je vjerojatno ubio zbog toga. A Marko? Kako će on sve to podnijeti? A mama?
Zastala je i sjela na rubu šume. Na mokro tlo. Skinula je kapuljaču i pustila kapi kiše neka klize po njezinom licu. Osluškivala je tišinu. Ma preživjet će ona to. Uostalom, kao da ima izbora. Nije da je baš mislila kako će doživjeti razvod roditelja, ali što sad. Sranja se događaju i drugima.
Izvukla je mobitel i pogledala na sat. Sedam. Mogla bi krenuti kući prije nego što Karlo i Izabela ustanu. Nije ni čula drugu tatinu poruku: Čujemo se. Pozdravi sve i poljubi Marka. Nema smisla da mu odgovori. Ionako mu je u prvoj rekla sve što je trebala. Kosa joj smrdi na vlagu. Morat će se otuširati. Negdje u daljini zabljesnula je munja. Nebo je zatutnjalo. Kao u svemiru. Požurila je istim putem natrag.

(fotografija: pexels.com)