Misli su je nanovo stale zapljuskivati.
Sjedila je u čekaonici kod svoje obiteljske liječnice. Trebala je vaditi krv jer je u zadnje vrijeme podosta spavala. I premda je ona samo odmahivala rukom, mama je inzistirala. Tata je pak govorio kako mama pretjeruje, kao i inače, uostalom, i da bi valjda on kao liječnik prvi primijetio da s njegovom kćeri nešto nije u redu. Čak joj je predložio, ako već mora, neka ide vaditi krv u onu veliku privatnu kliniku u centru grada. Kao, neće toliko čekati i nalazi će joj biti gotovi isti dan. Na kraju je popustila maminim zahtjevima i sada sjedi tu od sedam ujutro i čeka svoj red. Pogledavala je plakate koji su visjeli na bijelim zidovima – testiraj se na hepatitis b i c, testiraj se na HIV, testiraj se na glukozu u krvi, testiraj se na intoleranciju na hranu. Testiraj se na sveopću glupost oko sebe. Testiraj se i saznaj koliko ti starci idu na živce. Izvukla je iz torbe Poeove pripovijetke. Pročitat će makar dio obavezne lektire. Liječnica je nakon pola sata pozvonila i Tina je ušla u ordinaciju. Nakon što joj je ispričala zbog čega je ovdje i nakon što joj je ona postavila neka pitanja, zaključila je kako je najbolje da vadi krv jer njezina je sumnja na sniženu razinu željeza u krvi. Ustala je i s uputnicom se zaputila u laboratorij.
Mislila je da će se onesvijestiti. Za stolom je sjedila – tatina plavuša. Poželjela joj je dobro jutro silno afektirajući i pružila ruku da uzme uputnicu.
"A što nema sestre Božene?" upitala ju je Tina umjesto pozdrava.
"Ne, ne, ona je na bolovanju i neće je biti sigurno tri mjeseca. Ja ću u međuvremenu biti vaša sestra. Nadam se, dovoljno dobra", zahihotala se.
"Nije mi dobro, moram na wc, vraćam se odmah", Tina je jedva uspjela izustiti i otvorila vrata.
"Trebaš moju pomoć?" zbunjeno ju je upitala.
"Ne!" odgovorila je odveć grubo.
S rukom na ustima otvorila je vrata wc-a. Kleknula je na hladan prljavi pod i obgrlila školjku. Ispovraćala je sve što je pojela i jučer i prekjučer. Na kraju je ispljunula samo slinu. Ustala je, oprala usta i umila se hladnom vodom. Nikako nije mogla obuzdati ruke koje su joj i nadalje drhtale. Sjela je na poklopac wc školjke i duboko udahnula nekoliko puta. Znači, to izgleda tako? Kada saznaš tko je tatina ljubavnica, završiš u prljavom wc-u?
Izašla je i pokucala na vrata laboratorija.
"Oh, mila, jesi dobro?" upitala ju je plavuša.
"Da", bilo je sve što je odgovorila.
"Daj mi ruku, tako, stisni šaku, tako, neće te ništa boljeti", mljela je i mljela.
Nemaš ti pojma koliko to boli, glupačo jedna!
"Gotovo!" uzviknula je kao da je upravo isplivala olimpijsku normu. "Nalaz će biti gotov sutra."
Tina ju je cijelo vrijeme pažljivo promatrala – njezino lice, boju očiju, oblik usana, grudi, struk, noge, ruke, nokte. Bila je mlađa od tate sigurno deset godina. Nastojala je zapamtiti svaki, i najmanji detalj.
"Ovdje ste već dulje vrijeme?" upitala ju je dok joj je lijepila flaster preko vate.
"Mjesec dana, otprilike. Prije sam radila u bolnici. Ali opet na zamjeni."
"A da? Onda ste sigurno upoznali i moju mamu. Bila je ovdje po neke uputnice prije par dana. A tatu? Znate li i mog tatu? I on radi u bolnici. Na kirurgiji."
Bila je drska. I uopće je nije bilo briga. Uostalom, to joj je bila i namjera.
"Ne... ne znam... ne mogu se sjetiti..." zamuckivala je.
Tina je ustala i napustila laboratorij bez pozdrava. Sada ju je konačno i upoznala. Čak i prije nego što je tata namjeravao to učiniti jednog dana. Bila je sva nekako previše napadna, od izgleda do ponašanja. Potpuno različita od mame. Dobro, mama je znala svakako izgledati. Ponekad je izgledala savršeno: visoka, vitka, crne kovrčave kose, velikih tamnih očiju koje su prekrivale dugačke trepavice, nasmiješena. A ponekad je izgledala, pa, gotovo grozno: kosu bi podigla trakom ili maramom tako da joj je stršala na sve strane, odjenula bi nekakve široke šarene haljine ili pak tajice i tunike u kojima bi se doslovno izgubila. No, Tini je baš takva bila fora, kao djevojčica. I što je najbolje od svega, uopće je nije bilo briga kako izgleda. Njezin bi široki osmijeh i ono zvonko heeeeej svakoga ostavili bez daha. Marko je bio njezina kopija, dok je Tina nalikovala na tatu: crvena kosa i plave oči. Ali zato je osmijeh definitivno naslijedila od mame. Na svu sreću!
Pogledala je u nebo. Oblaci su i nadalje nadirali sa zapada. Sjela je na krevet, dohvatila mobitel i poslala mami poruku:
Kako si? Kako je u Rijeci? Sunce? Ovdje pada kiša. Što radiš?
Vidjela je da ima i jednu poruku na čekanju. Kliknula je. Luka! Otvorila je Fejs i vidjela da joj je poslao zahtjev za prijateljstvom. Potvrdila je i opet otvorila njegovu poruku.
Da možemo razgovarati dok pada kiša.
Nasmiješila se.
Valjda će do sutra prestati pa navratim s Markom koji dan. I, molim te, operi prije toga onu svoju psinu.
Nije trebala dugo čekati.
Ha, ha. Što radiš?
Razmišljam. A ti?
Ležim i slušam muziku.
Uživaj onda. Vidimo se!
Vrata Tinine sobe su se otvorila (bez prethodnog kucanja, naravno) i na krevet je skočio Marko noseći u ruci svoje bajke.
"Tako mi je dooosadnooo! Pročitaj mi neku priču!"
"Koju?" upitala ga je listajući knjigu čije je priče već ionako znala napamet.
"Mačka u čizmama!" nije bilo nikakve dvojbe.
"Ajde, dobro. Bio jednom jedan mlinar koji je imao tri sina. Sve što je stari imao bio je mlin, magarac i mačak", Tina nije čitala, već je Marku pričala bajku. "Kada je umro, najstarijem je sinu ostavio mlin, onom srednjem magarca, a najmlađem osta..." zastala je i čekala da Marko nastavi.
"... samo mačak siromašak mali."
Nakon Mačka ispričala mu je i Sretnoga princa.
Vibracija mobitela oglasila je novu poruku. Mama.
Hej, curo moja, dobro sam. Da, kod nas je trenutno sunce, ali već se oblači. Valjda nam šalješ malo osvježenja. Malo sređujem stan. Kako si ti? Sve ok?
Dobro sam. Znaš, ovdje i nije tako loše, mislim, nije sjajno, ali je podnošljivo.
Uživaj. Odmori se, zabavi se (koliko možeš), opusti se.
I ti isto. Stvarno to mislim. Čujemo se. By
Pozdravi sve i poljubi Marka, iako znam da ga ionako stalno ljubiš :)
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar