Vozili
su se od istočnog dijela grada prema zapadu, prema Istri, gdje Tinu
i Marka očekuje prisilno ljetovanje
(prisilno barem za Tinu) u okolici Grožnjana, na seoskom imanju. Da
proplačeš od muke!
Sporo su
napredovali prepunim gradskim ulicama. Tina je poželjela da se
nikada ne izvuku iz ove vreve. Ne, nikako si ne može zamisliti da će
dva mjeseca provesti na selu. Dva mjeseca uzalud potrošenog života.
Ljeto je namjeravala provesti s prijateljicama. Sada ne može ni
pomisliti na ona popodneva, kako leži na suncu na nekoj od gradskih
plaža, a noge joj zapljuskuje more. Ili pak kako poslije kupanja
ispija sok u obližnjem kafiću, promatrajući ispod napola spuštenih
sunčanih naočala nekog zgodnog tipa koji je sjeo njoj nasuprot.
Tina je doslovno obožavala ljeto, more, kupanje, sol na koži i
losione za sunčanje koji su uvijek mirisali na kokos. Često se,
nakon što bi došla kući, ne bi ni otuširala, samo da taj osjećaj
tako neopisive lakoće potraje što dulje. Već si je bila kupila i
novu torbu za plažu, i ručnik, i dva kupaća kostima. Kada je čula
odluku u ljetovanju u Istri, poklonila ih je Ivoni, samo da je ne
podsjećaju na izgubljeno ljeto.
Slike
su promicale iza stakla. Autobusne stanice prepune ljudi, terase na
kojima se ispijala jutarnja kava, onako polako, baš u ritmu
subotnjeg jutra, Korzo, neboder iz 30-ih godina prošloga stoljeća
sagrađen novcima od prohibicije, velika fontana na trgu, zapuštene
fasade raskošnih palača, prljava industrijska zona... Tata bi je
povremeno pogledao u retrovizoru, no Tina nije odvajala pogled od
slika koje su se brzinski izmjenjivale, nosa (doslovno)
prilijepljenog uz staklo. Znala je jako dobro da su se mogli dignuti
na obilaznicu u blizini njihovog nebodera. Ako misli da će
se ovom gradskom vožnjom iskupiti za sva ona sranja, ma nema šanse,
bila je odlučna u svojoj šutnji. Zapravo ni sama ne zna tko joj
više ide na živce –
tata koji joj na sve moguće načine želi ugoditi ili pak mama koja
se zatvorila u svoj svijet tišine nakon onoga.
Jedina dobra stvar u ovom prisilnom ljetovanju je to što neće
morati gledati njihove face dva mjeseca. A Marko joj je ionako
najbolje društvo. Napustivši gradsku zonu, uspeli su se ulicama
koje su vodile na obilaznicu i nastavili put. Marko nije mogao
suspregnuti oduševljenje dok su prolazili Tunelom Učka. Stalno je
ponavljao: Tina, vidi! Kako super! Uuuu, koji mrak! Koliko
je dugačak! A, a, što nije super?! Izašavši
konačno iz mračnog tunela, pred njima se otvorilo zelenilo
istarskog pejzaža pod vrelim ljetnim suncem. Kako se Marko sve više
meškoljio i stalno nešto zapitkivao –
gladan sam, žedan
sam, piša mi se
–
odlučili su stati u obližnjem Buzetu, na benzinskoj stanici. Tina
je i nadalje sjedila u autu.
"Hajde, popit
ćemo kavu pa nastavljamo dalje", tata je stajao pored otvorenih
vrata.
Šutke je izašla,
no pritom se zaplela o svoju dugačku haljinu.
"Pazi!"
tata ju je uhvatio za ruku. "Još ćeš slomiti nogu!"
"Srećom pa si
ti liječnik! Dakle, ne moram se brinuti", hladno je odgovorila
i uputila se prema wc-u.
Mama, tata i Marko
sjedili su u obližnjem kafiću. Konobar je spustio na stol dvije
kave, sok za Marka i mineralnu za Tinu. Usput ih je pogledala i
vratila se natrag u automobil. Stavila je slušalice i nastavila
slušati Francesca Silvestra. Neotvorena bočica mineralne ostala je
na stolu.
Put od Buzeta do
Grožnjana nastavili su lokalnim cestama. Otkucaji Tininog srca
postajali su sve ubrzaniji. Vlažnim je rukama skinula slušalice i
svezala kosu. Dakle, to je to. SUV se uspinjao zavojitim puteljicma,
a potom je, nešto prije uzvisine na kojoj se smjestio Grožnjan,
skrenuo lijevo. I pred njima se ukazala rustikalna kuća djeda i
bake.
(fotografija: unsplash.com)
Nema komentara:
Objavi komentar