Ustala je i otvorila ormar. Što bih danas mogla obući? premišljala se prebirući po odjeći. Odabrala je široke hlače i majicu na bretelice u etno-stilu. Nakon što je u kupaonici provela pola sata, spustila se na doručak. Ovdje ionako svi rano ustaju.
Djed i baka sjedili su za stolom u tišini. Ispijali su svoju prvu jutarnju kavu. Jučer navečer čula je nekakvu prigušenu prepirku iz njihove sobe. Naslonila se na vrata, tiho, i jedva je mogla razabrati pokoju rečenicu. Pa gdje ti je bila pamet? I to još pred njima! Ako si slučajno zaboravio, oni su i njegova djeca, a ne samo Irenina! Znam da je ona tvoja kći, ali stvarno si prešao svaku granicu! Zastala je. Čekala je da djed nešto odgovori. Ali nije.
"Dobro jutro!" pozdravila ih je najveselije što je mogla.
"Dobro jutro", odgovorila joj je baka. "O, kako si lijepa jutros", zavrtjela ju je oko ruke. "Sada će doručak."
"Pusti, sama ću", rekla je Tina i stala si pripremati žitne pahuljice s jogurtom od jagode. "A vi uživajte u kavi", bilo je prvo što joj je palo na pamet. Djed ju je pogledao kao da ne shvaća je li ona ironična ili priglupa.
Primijetila je da je hladnjak već poprilično prazan.
"Tina, danas moramo ići po namirnice za cijeli tjedan. Ja ne idem jer imam drugog posla. Mogla bi ti ići s njim i pomoći mu u kupovini. Zar ne, Karlo?" upitala ga je s polusmiješkom.
"Hm, da, može", promrmljao je.
Stari, ovoga te puta svjetski zakucala. Vodi 10 : 0. Protiv nje nemaš nikakve šanse, pomislila je.
"I kada krećemo?" upitala je trpajući žlicu u usta.
"Ovo vam je popis", predala je Tini papirić ispisan urednim rukopisom. "Pazi da kupi sve što sam napisala."
Tina se uspela na kat, još jednom oprala zube, nanijela na lice BB kremu, počešljala svoje crvene kovrče i usne premazala ružičastim sjajilom. Pa ipak ide u grad! Malo se premišljala oko nakita i konačno se odlučila za narukvicu napravljenu od nekadašnje srebrne žlice. Još jedan u nizu maminih poklona. Zastala je na trenutak. Dohvatila je torbu i sunčane naočale te jurnula stubama. Djed ju je već čekao u terencu. Iako su namjeravali svratiti do Pazina, Tina mu je predložila ako bi je ipak mogao odvesti do Poreča. Složio se u trenu.
Dok su se spuštali u prema glavnoj cesti koja će je odvesti u civilizaciju, primijetila je Luku. Teglio je nekakve kante prepune zemlje. Kada ju je ugledao, spustio ih je na tlo, usta složio u nekakav polusmiješak i namignuo joj. Tina mu je pokazala srednji prst.
"Dakle, kada odraste, Marko ne smije postati kao Luka, to si mislila?"
"Kako si skužio?" začuđeno ga je upitala.
"Eto", kratko je odgovorio. "Ali Luka, za razliku od nekoga, nije kreten. Dobar je on dečko."
Daj, stari, nemoj me nasmijavati!
***
Kolica su bila natrpana svime i svačime. Do vrha. Bilo je tu namirnica za cijeli mjesec, a ne za tjedan dana – tjestenina, riža, brašno, ulje, šećer, mlijeko, jogurti, sir, razni namazi i pahuljice, Nesquik, Nes cafe (pet kutija), kava, deterdženti za rublje. I tako dalje, i tako dalje. Nakon što su sve potrpali u dvije velike torbe koje su strpali u prtljažnik, odvezli su se do grada. Djed ju je poveo na Nes cafe u središte Poreča. Putem joj je kupio i štrudlu od jabuka. Sebi je naručio espresso. Pripalio je cigaretu i prekrižio ruke. Djed je bio čovjek u srednjim šezdesetim godinama, sportske građe, kosa mu je bila prosijeda, jednako kao i brada. Kada je čitao novine, stavio bi one crne hipsterske naočale. Totalno otkačen tip. Mora da su ga klinci u srednjoj obožavali.
"I, kako ti se čini život u pripizdini?" upitao ju je, pritom joj namignuvši.
"Pa, ono, prolazno", odgovorila je udobno se zavalivši među jastuke. "Uostalom, kao da imam izbora."
"Trenutno nemaš, ali imat ćeš", rekao je otpuhnuvši dim kroz nosnice.
"Tebi je ovdje ok, mislim, nakon što si godine i godine proveo u gradu? Ne fali ti more?"
"Ja sam odrastao u Grožnjanu. Srednju školu i fakultet završio sam u Zagrebu, a potom se preselio u Rijeku. Da, lijepi su gradovi, pogotovo kada si mlad. Ali kada dođeš u moje godine, sve ti više i više odgovaraju mir i tišina."
"A onaj teleskop u potkrovlju?"
"To je posebna uživancija. Ne bi vjerovala koliko promatranje zvijezda može ispuniti čovjeka nekim posebnim osjećajem."
"Jel' to zato što si im iz godine u godine sve bliže?" ironično se nasmiješila.
"Vjerojatno. Ionako smo svi nastali iz iste svemirske prašine. Danas si tu, sutra gore."
"Ma daj, pa ti si mladić u najboljim godinama, znaš?" približila mu se i poljubila ga u obraz.
Raskuštrao ju je po kosi.
"I, sviđa ti se moj planetarij?"
"Nisam očekivala takvo što među kokoškama i rajčicama. Dobro, znam za onaj u Višnjanu. Ali ovo... E, da, posudila sam onu tvoju knjigu o Sunčevom sustavu, tako da je ne tražiš među policama. Ok?"
"Stvarno te zanima svijet iznad nas?"
"Da", iskreno je odgovorila. "Znaš, tata misli da sam malo, ono, priglupa i da me ništa ne zanima. Ali mene samo zanimaju stvari koje njega ne zanimaju", rekla je pomalo sjetno. "Ti znaš zašto smo tu, zar ne?" vrtjela je žlicu po praznoj šalici.
"Znam", kratko je odgovorio.
"Bed je sve to skupa, znaš? Ja samo želim... želim da se sve ovo stiša."
"Hoće, ali prepusti to vremenu. Ne možemo živjeti u neprekidnom kaosu. Pa čak i u kaosu ima reda", rekao je ugasivši cigaretu, drugu po redu.
Potom je zašutjela. Kroz sunčane naočale zagledala se negdje u daljinu.
I djed je šutio. Nije ju htio tlačiti suvišnim pitanjima. Ako i kada bude spremna, razgovarat će i o tome.
"Tina", rekao je, "kada smo već ovdje, svratit ću do jednog svog poznanika. Ionako se ne vidimo često. Imaš sat vremena slobodno ako želiš prolunjati gradom."
"Stvarno?" sada se nasmiješila. "Super! Nađemo se kod auta."
Probijala se uskim uličicama staroga grada prepunim turista. Povremeno bi zastala ispred nekog izloga. Nije baš kao u shopping centru, ali ima zanimljivih stvarčica. Tako je ugledala i jednu bluzu bez rukava u patchwork stilu. Baš za ljeto! Ušla je u polumrak trgovine. Bila je tako ugodna na dodir. Prodavačica ju je stala uvjeravati neka je proba. I probala ju je. I uistinu je bila savršena. Ali zato cijena nije bila nimalo savršena. 250 kuna! Nema šanse! Skinula ju je, no nije mogla odvojiti pogled od nje. Na kraju je položila na pult dvije novčanice od 100 i jednu od 50 kuna. Prodavačica joj se ljubazno nasmiješila i predala joj vrećicu. I moraš mi se smješkati kada si me oljuštila do gole kože! Krenula je dalje i put ju je odveo do DM-a. I baš se sjetila da više nema šampona i balzama za kosu. Onaj Izabelin je grozan. Kada je zadnji put njime oprala kosu, imala je osjećaj da na glavi ima stog sijena. Motala se među policama. Aussie za normalnu kosu. Ovaj još nije probala. Otvorila je bočice. Opojan miris osvojio ju je u trenu. Cijena – 80 kuna. Pa ova lova samo curi, a ništa nisam kupila... Sat vremena prošao je u trenu. Od jednog uličnog prodavača kupila je još i mačku s buljavim očima za Marka. Na kraju je ostala bez prebijene pare. Nema veze, tata će nadoknaditi.
Ušavši u auto, uključili su klimu. Djed je ubacio CD The Moody Blues. Nights in white satin, Never reaching the end, Letters I've written, Never meaning to send... Nije se mogla sjetiti kada se zadnji put osjećala tako dobro.
Na putu kući opet je vidjela Luku. Sada joj je pak mahnuo. Samo je okrenula glavu.
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar