Pokazalo se da to i nije bio neki problem. Rekla je da mora srediti svoje cvjetne gredice koje je potukla jučerašnja kiša. Znala je da će Izabela malo otračati susjede s Lukinom bakom, onako, lagano, uz popodnevnu kavu. Pa zašto da im kvari užitak. Karlo će pak s njegovim djedom pregledavati urod mahuna. Savršeno!
I kada su joj konačno mahnuli na odlasku uz vidimo se uskoro, sjetila se da nije nazvala mamu već dva tjedna. Samo je mama nju nazivala ili joj slala poruke, na koje je Tina odgovarala preko volje. Nije joj se dalo slušati mamine neuvjerljive priče. Poslije je uvijek bila loše raspoložena. A kako je dan od jutra započeo baš dobro, odlučila je da će najprije srediti svoje gredice.
Kiša je uistinu počinila značajnu štetu. Stoga je najprije otklonila uništene cvjetove koje je odložila u kantu. Kasnije će je isprazniti u kompost. Ili đubrivo, kako kaže djed. Pojedino korijenje bilo je iščupano iz zemlje pa ga je iznova posadila. Iz latica je otklonila sve grančice i lišće koje je nanio vjetar. Neke su biljke izrasle previše u visinu pa ih je malo potkratila. Na kraju je bila zadovoljna. Nisu baš bile jako raskošne, ali nisu bile ni tako loše. Morat će pitati baku može li naknadno posaditi još malo cvijeća.
Kako je i lavanda u malom mediteranskom vrtu ispred kuće stradala u jučerašnjem nevremenu, vrtnim je škarama odsjekla nekoliko grančica. Kadulja i ružmarin bili su više-manje u dobrom stanju. Skinula je rukavice i stala otkidati cvjetove kojima će napuniti mirisne vrećice.
I nakon svega čekao ju je teži dio posla – razgovor s mamom. Odabrala je njezin broj u imeniku mobitela. Nije trebala dugo čekati. Javila se kao da se javlja iz groba.
"Bok, mama", započela je razgovor.
"Hej, Tina", mama je nastojala zvučati vedro. Ali baš, ono, usiljeno vedro. "Kako si?"
"Pa, ide", kratko je odgovorila. "A ti?"
"Dobro sam, Tina, stvarno sam dobro. Sad sam si skuhala kavicu i čitam jedan super napeti krimić."
Ma što stvarno?! htjela ju je upitati. Kako joj ide na živce!
"Ima li štogod novog? Kako provodiš dane? Jeste li bili negdje?" mama je nizala pitanja.
"Nema. Uobičajeno. Nismo", glasili su Tinini odgovori.
Uslijedila je neugodna tišina.
"Kako je tata?" upitala ju je Tina. "Je li kući?"
"Tata je... tata je dobro. Ne, nije kući, na poslu je, doći će navečer."
Vjerojatno nije na poslu, nego je s onom svojom droljom. I da, doći će kada ti već budeš spavala. Kako možeš biti tako glupa? Kako?!
No, umjesto toga rekla je samo ok.
Koliko god sama sebi ponavljala neka bude malo ljubaznija, to joj nije polazilo za rukom.
"Kako je Marko? Sigurna sam da uživa! A djed i baka?"
"Marku je super ovdje. Barem nekome", naglasila je. "Starci su dobro."
"Jesi li upoznala nekog?"
"Koga?" povisila je glas.
"Nekog svog vršnjaka, ne znam, neku djevojku s kojom se možeš družiti, ići navečer do Grožnjana, na neki koncert ili izložbu..."
"Ako si prespavala zadnji mjesec dana, podsjetit ću te. Ovdje žive sami idioti. Ne zanima me ima li ili nema mojih vršnjaka jer se ionako ni sa kime ne želim družiti. Koncerti me ne zanimaju, a one škrabotine koje nazivaju umjetničkim djelima još i manje", bio je to najduži niz rečenica što ih je izgovorila tijekom ovog razgovora.
Mama je s druge strane ostala bez riječi. Tina je osjetila kako joj živci titraju.
"Idem sada, čujemo se, bok", brzinski je privela to nešto što je trebalo nalikovati na razgovor kraju.
"Čujemo se, ljubavi, pozdravi Marka i..."
Dalje više nije čula jer je prekinula vezu.
Bila je neopisivo nervozna. I što mi je to trebalo? Samo mi je pokvarila dan! Lupkala je jagodicama prstiju. Nepomično je sjedila za stolom.
Začula je dobro poznati zvuk vozila koje se približavalo kući. Djed, baka i Marko izašli su iz Lukinog off-roada. Na stražnjem dijelu, na otvorenom, vozio se onaj njegovi slinavi stvor isplaženog jezika. Luka joj je mahnuo. I baš kada se stao polukružno okretati, njihova je tigrasta mačka prošla pored cvjetnih gredica na rubu dvorišta. Sa šape na šapu. Nečujno. Visoko uzdignutog repa. Kad ju je pas primijetio, skočio je i potrčao za njom. Ravno u Tinine gredice. Netom uređene. Mačka je samo poskočila na zid i gledala ga širom otvorenih očiju. Lajao je kao lud. Luka je istrčao za njim vičući: "Mimo, ne, stani, dođi ovdje!" Ali Mimo je i nadalje lajao kao bijesan pas gazeći svojim šapama cvijeće pod sobom. Luka ga je dohvatio za ogrlicu i silom ga izgurao van. Šteta je bila očigledna. Stabljike su bile polomljene. Latice su otužno visjele. Tinu su podsjećale na očerupanu kokoš. Htjela je zaurlati na sav glas. Htjela je izbaciti iz sebe sav onaj bijes koji se u njoj nagomilao nakon razgovora s mamom. I nakon tatine jučerašnje poruke. Mimo je u međuvremenu opet sjedio u off-roadu. Ovaj put zavezan. Luka je stajao naslonjen na vrata. Prišla im je. Mimu je uputila pogled koji je trebao značiti: Napravi to još samo jednom i kastrirat ću te! Pas se nekako pokunjio.
"Napravio si to namjerno, jel' da?" upitala ga je tihim glasom koji je podrhtavao od bijesa. Nije se ni trudila to prikriti.
"Što?" Luki nije bilo jasno o čemu priča.
"Pustio si svog odvratnog psa da skače po gredicama."
"Otkud ti to?" zbunjeno ju je upitao.
"Pa zašto ga onda nisi vezao kao sada, na primjer?"
"Hej, Tina, pa on je pas. A psi skaču."
"Napravio si to namjerno, idiote jedan!" glas joj je postajao sve viši i viši. "Jer imaš perverzan smisao za humor!"
"Ti nisi normalna! Nisam to napravio namjerno! Nisam te htio..." zastao je.
"Što?!"
"Nije bilo namjerno", ponovio je umjesto dodatnog objašnjavanja što to nije htio.
"Ne znam tko mi je odvratniji – ti ili tvoj pas!"
"Čuješ li ti sebe? Koji ti je?" sada je i Luka vikao. "Vječno si na nekog nadrkana!"
"Ne na nekog nego na tebe! Samo na tebe, idiote!"
"I daj, prestani me više zvati idiotom!"
"Gubi se!" hladno mu je odgovorila.
"Totalno si opičena! Znaš to?"
Gume su zaškripale i ostavile iza sebe oblak crvenkaste prašine. I Tinu koja se gušila u njemu. Okrenula se i žustrim korakom krenula prema kući. Pritom je zapela za zalivalnik koji je Marko ostavio na putu. Šutnula ga je nogom.
(fotografija: unsplash.com)
Nema komentara:
Objavi komentar