I vrijeme je čudno. Plavo. Oblaci bez kiše

Još je uvijek bila pod dojmom nedavnog razgovora. Čak je ni Lukine poruke nisu uspjele oraspoložiti. Zapravo mu se nije ni javila od zadnjeg susreta i vožnje bicikla. Djed bi tijekom ručka ili večere znao promrmljati jebeš ti takve ljude, ali odmah bi ga, u daljnjem glasnom razmišljanju, spriječio bakin pogled. I Marko je primijetio da je Tina loše volje. No, njemu bi samo odgovorila da je boli trbuh. A on bi je zagrlio, poljubio i upitao je: Je li ti sada bolje? Ma naravno, odgovorila bi mu. I tako par dana uzastopce.
Mamu nije nazvala. Ne bi imalo smisla prepričati joj razgovor s tatom. Ionako je odlučila da ostaje u Grožnjanu do kraja ljeta. A poslije...
Danas je bilo oblačno i neopisivo sparno. Očekivalo se da padne kiša. Izvalila se na ležaljci i listala knjigu Carla Sagana Kozmos iz prapovijesti, točnije 1980.
"I zato si odustala od plesa?" upitao ju je Luka koji je stajao pored nje s rukama u džepovima, dok je Starkama prelazio po kamenčićima.
"Zaključila sam da ne želim biti princeza nego astrofizičarka", osmjehnula se, sjela i zatvorila knjigu.
"Ne javljaš se već danima", primijetio je.
"Nisam se osjećala baš najbolje..." bilo je prvo što joj je palo na pamet. "Nedostajala sam ti?"
"Ha, ha."
Luka je sjeo pored nje. Uhvatio je jedan pramen njezine crvene kose i zavrtio ga oko prsta.
"Hoćeš soka?" brzinski je ustala.
"Htio sam te pitati ako si za šetnju?"
"Da, može, idem se samo presvući."
"Zašto? Pa ok ti je i ovo", rekao je.
Sama je sebi bila smiješna u bakinim trapez-hlačama koje je iskopala iz ormara i njezinoj širokoj tuniki koju ju privezala pojasom. Izgledala je kao da je upravo stigla iz kakvog indijskog ašrama. Raspuštene kose i bosa.
"Dobro, onda pričekaj da obučem Starke", primijetila je.
Krenuli su već dobro poznatim prašnjavim putem koji je preko polja vodio prema šumi.
"Nisi uzeo bicikl?" upitala ga je.
"Čemu? Nije baš da si neki talent", bio je podrugljiv.
"Budalo!" nasmiješila mu se.
Ni sama ne zna zašto, ali zapravo se dobro osjećala u Lukinom društvu. Bila je opuštena, nije morala razmišljati što bi rekla a da ne ispadne glupa, smiješna ili dosadna. Mogla se smijati kada joj se smijalo, stvarno smijalo, ne samo onako reda radi. Ili šutjeti. Ili pričati bez kraja i konca.
Luka je sjeo na travu, a ona se spustila pored njega.
"Volim ovo mjesto", rekao je gledajući ispred sebe. "Nema suvišne buke i suvišnih ljudi."
Legli su na travu, jedan nasuprot drugome, dodirujući se glavama. Tina je zatvorila oči. Prepustila se povremenim toplim naletima povjetarca i mekanoj travi. Nije pretjerano brinula ni o mogućim krpeljima. Stvarno nema buke, nepotrebnih poruka, poziva, razgovora, laži, isprika, uvjeravanja, odbacivanja... Savršeno je!
"Jesi dobro?" upitao ju je nakon nekog vremena.
"Jesam. Zašto pitaš?"
"Tiha si", primijetio je.
"Nikad bolje", uvjerila ga je.
"Poslušaj ovo", dodao joj je jednu slušalicu. "The Paper Kites. Bloom."
Nježan ženski glas gotovo da ju je uspavao. Potreba, snažna do boli, da pripadaš onome koji nije pored tebe. Zvučala je tako američki. Već je mogla zamisliti ambijent. Jug. Topli ljetni dan, poput ovog sada. Možda ipak poluoblačan, ali sparan. Stare aristokratske kuće francuskih doseljenika. Velika stabla. Prostrane okućnice, pomalo divlje. Škripave daske na trijemu na kojem netko svira gitaru. Stolica za ljuljanje na kojoj nitko ne sjedi. Odškrinuta vrata. Zavjesa koja leluja na vjetru. Stara automobilska guma u stražnjem dvorištu privezana konopom koji je netko prebacio preko drveta, a koja bi trebala podsjećati na ljuljačku.
"Tko bi rekao da slušaš takvo što?" rekla mu je na kraju pjesme.
"Sviđa ti se?"
"Da. Pusti još koju."
Sa svakom pjesmom izmjenjivali su se i ambijenti. Šume u jesen, crveno javorovo lišće, nepregledne prašnjave ceste, polja kukuruza, stakleni neboderi, metro koji prolazi kroz grad na estakadama s tri etaže, noćna vožnja taksijem, stabla s kojih vise ruzinave limenke, siromašna predgrađa, pritajeno nasilje lokalnih klinaca...
"Luka? Spavaš?"
"Ne."
"Voljela bih jednom posjetiti sva ta mjesta."
"Odvest ću te kad budeš punoljetna."
"Ha, ha, možeš misliti.
"Stvarno."
"Obećaješ?"
"Da."
"Dobro onda."
"Što bi željela vidjeti?"
"Jug. Lousiana. Alabama. New Orleans. Mississippi. Sve mi je to pomalo zastrašujuće. Zato i je privlačno."
Luka se pridigao i oslonio na laktove. Sada ju je gledao, ali s naopake strane.
"A znaš što je još zastrašujuće?" upitala ga je.
"Što?"
"Ako se izgubiš u svemiru. Ili ako odlučiš da se više ne želiš vratiti kući, na Zemlju, svojoj ženi, na primjer. I tako prođu godine, a ti si i nadalje uronjen u to crno more. Čak i ne plutaš. Cijelo si vrijeme ispod površine. Zauvijek. Kao Major Tom. Sve dok te neki astronaut na nekoj misiji, nakon tko zna koliko godina, ne pronađe u nekom krateru. Ali ti si tada već ostvario svoju zamisao. Umro si u svemiru. Sretan ili nesretan, što misliš?"
Šutke ju je promatrao. Tina je u međuvremenu zatvorila pa otvorila oči. Još uvijek je bio iznad nje.
"Čudna si danas, znaš to?"
"I vrijeme je čudno. Plavo. Oblaci bez kiše."
"Tina, u čemu je problem?"
"Ni u čemu. Nema problema", slagala je. "Dakle, sretan ili nesretan?"
"Definitivno nesretan", rekao je.
Tina je i nadalje ležala zatvorenih očiju. Odjednom je osjetila Lukine usne na svojima. Bio je to samo jedan lagani poljubac.
"Blesav si", nasmijala se otvorivši oči.
"Nisi ni ti puno pametnija. Idemo?" pružio joj je ruku.
Prihvatila ju je i našla se pored njega. Nikada do sada tako blizu.
"Naravno", bilo je sve što je rekla.

(fotografija: unsplash.com)