Kad te se pošalje negdje protiv tvoje volje

Jesam li sve uzela? vrtjela je Tina u glavi već stoput isto pitanje. Sjedila je na starom koferu (dobro, nije bio star, nego ga je kupila na ebayu) u tišini svoje sobe. Bila je odjevena u laganu ljetnu haljinu boje pijeska koja je dosezala do poda. Tanke bretelice gotovo su se stopile s njezinom svijetlom kožom. Iz sandala su provirivali pažljivo uređeni nokti prekriveni sjajnim crvenim lakom. Kao i oni na rukama. Na glavu je nataknula šešir velikog oboda.

Majice? Traperice? Haljine? Sandale? Grudnjaci? Spavaćica? Pjena za tuširanje? Dezodorans? Krema za lice? Da, da, da. Poludjet ću!

Rukama je prekrila lice, no ubrzo ih je odmaknula i obuhvatila koljena. Radije bi da je odvedu na pusti otok usred oceana nego u onu pripizdinu u središnjoj Istri. Duga crvena kovrčava kosa padala je niz njezina ramena. Plave oči gledale su u neku neodređenu točku. Možda još uvijek ima vremena zgrabiti kofer i pobjeći. Ali gdje? Nigdje, eto! Odbrojavala je sekunde do katastrofe. Čula je korake koji se približavaju njezinoj sobi. Pet, četiri, tri, dva, jedan. Vrata su se naglo otvorila i ugledala je Markovo nasmiješeno lice.

"Tina, jesi spremna? Daj, idemo, idemo!" ubrzano je ponavljao.

Bio je neodoljiv kada se smješkao. Gledao ju je velikim tamnim očima. I Tina bi uvijek pokleknula. Koliko god bila loše volje. Kao sada, na primjer. Raširila je ruke i Marko se izgubio u njezinom zagrljaju. Nježno ga je pomilovala po crnoj kosi i poljubila ga. Potom ga je odmaknula od sebe i osmjehnula se.

"Da, jesam. Vrijeme je za polazak!" ustala je, čvrsto stegnula ručke svog kofera i primila brata za ruku.

Marko ju je svom snagom vukao prema kuhinji gdje su ih čekali mama i tata. Kada je ugledala njihova sretna i ozarena lica, tako lažna, Tini je došlo da se izbljuje po čistim bijelim pločicama.

"Konačno si se spremila", dobacio joj je tata.

Nije se udostojila ni odgovoriti.

"Super, možemo krenuti", rekla je mama i pružila ruku ne bi li dotaknula njezina ramena.

Tina se izmaknula brzinom munje, a mamina je ruka ostala visjeti u zraku. Nespretno ju je primaknula i sa stola dohvatila svoju torbu. Liftom su se spustili s petnaestog kata nebodera do parkirališta. Šutnju bi povremeno prekinulo tek pokoje Markovo pitanje. Koliko ćemo se voziti? A zašto nismo išli jučer? Tina, hoćemo li bacati kokicama zrnje? Jedva čekam da dođemo! Tata je potom ukrcao sve njihove stvari u prtljažnik, a mama je vezivala Marka na stražnjem sjedalu. Ulazeći u SUV, Tina je zapela za dovratak i pritom glasno opsovala nekom nepostojećem majku i oca.

"Nećeš skinuti taj šešir? Možda bi tada lakše ušla u auto", primijetio je tata.

"A tko je tebe što pitao!" odbrusila mu je u trenu.

Mama joj je uputila onaj svoj zar baš moraš biti tako drska pogled. No, Tina je stavila slušalice i nestala u svom svijetu gdje je sve tako drugačije. Tata je namještavao retrovizor, a mama je nešto tražila po pretincu. Osjećala je kako je sve više i više preplavljuje bijes, onaj koji se podiže iz želuca i juri sto na sat prema površini poput plimnog vala koji će uništiti sve pred sobom. Čak je ni super zgodni Francesco Silvestre, čiji je glas dopirao kroz slušalice, nije mogao primiriti.

"Hoćeš li ikada krenuti?!" viknula je.

Tata je uhvatio njezin bijesan pogled u ogledalu, ubacio u brzinu i krenuo na dvosatnu vožnju.

(fotografija: pixabay.com)