Tina i zvijezde

Cijeli je dan provela zatvorena u kući. Ujutro se spustila u kuhinju po Nes i opet se vratila u svoju sobu. Izabela je dvaput pokušala s njom razgovarati, ali neuspješno. Čak joj je za ručak napravila njezino omiljeno jelo – njoke u umaku od šparoga – no Tina je strpala u usta par zalogaja, potom je vrtjela vilicom po tanjuru, da bi na kraju rekla kako je sve odlično, ali ona danas, eto, baš i ne može jesti. I opet se povukla u svoju sobu.Izvalila se na krevet. Nikako nije mogla stišati oluju što su je iznova podizale misli u njezinoj glavi. Tata, Luka, mama, Luka, tata, mama... Pokušala je razmišljati. Krenula je s tatom. Zbog njega joj se događa sve ovo, zbog njega je zaglavila ovo ljeto u Grožnjanu, zbog njega je upoznala Luku, zbog njega se jučer posvađala s Lukom... Dobro, baš je briga za Luku. Viđat će ga i nadalje, u prolazu, ali barem neće morati razgovarati. To je dobro. Mama... Nije moguće da mama ništa ne zna. Pa nije glupa! Naravno da zna, inače ne bi onoga dana bacila tanjur na pod, ne bi plakala, ne bi uporno šutjela, ne bi bila onako histerična. Mama inače nije takva. Tina se prisjetila kako su nekad znale plesati u stanu, kada bi bile same. Ili kako bi je mama znala povesti predvečer na pizzu, na žensko druženje. Kako su zajedno znale obilaziti trgovine u potrazi za kakvim zgodnim krpicama. Voljela je provoditi vrijeme s mamom. Uporno se pokušavala prisjetiti kada je sve to prestalo. Prije šest mjeseci? Godinu dana? Zašto joj ništa nije rekla? Zašto joj nije rekla da ih je vidjela? Zašto joj nije rekla da zna tko je ta druga žena? Zašto joj, kvragu, ništa od svega toga nije rekla? Jučer je Luka stvarno bio bijesan. Kada se samo prisjeti kako je ostala gušiti se u oblaku prašine. Pa i ona je bila bijesna. I koga briga? Uostalom, što on ima njoj govoriti je li ili nije bijesna na cijeli svijet? I pitati je koji joj je? Pa on je uopće ne poznaje! Nema pojma zašto je ovdje, kako se osjeća, o čemu misli, što voli, a što ne voli. Nema pojma ni o čemu! Zaključak je stoga samo jedan – imala je potpuno pravo kada mu je rekla da je idiot.

Nije znala koliko je spavala. Kada se probudila, vani je već bio sumrak. Razmaknula je zavjese kako bi provjetrila sobu. Sjela je na prozorsku dasku. Kada bi stvari bile drugačije, ovdje bi joj čak bilo i lijepo. Začula je tiho kucanje na vratima. Djed ju je pitao ako može ući.
"Vrijeme je danas odlično za gledanje zvijezda", rekao je i sjeo na krevet.
"Da, je, pogledaj kako je vedro", zagledala se u noć koja je padala.
"Dogovoreno! Idemo najprije večerati. Siguran sam da ne želiš propustiti Izabeline tople sendviče. Pazi sad, tanke kriške kruha premazane maslacem", rukom je izvodio kretnje pripremanja sendviča, "onda par feta tanko rezanog pršuta, pa sir, onaj koji se topi, pa malo origana. Nezamislivo dobro! Vjeruj mi na riječ. Kad kreneš jesti, nećeš moći prestati."
Tina se nasmiješila, skočila i krenula za djedom prema kuhinji. Čak je postala i malo gladna.
Imao je pravo. Sendviči su bili fenomenalni.
Djed je večeras propustio i svoju omiljenu političku emisiju. Zbog nje, znala je to. Već ju je drugi put otkako je ovdje uspio oraspoložiti. I to bez ijedne suvišne riječi.
Marko je bio jako uzbuđen jer će večeras konačno vidjeti gdje živi Mali princ. Primila ga je za ručicu i povela na tavan.
Djed je razmaknuo zavjese, namjestio teleskop i predstava je mogla otpočeti. Samo za njih dvoje.
Tina je pogledala prva. Činilo joj se kao da je nebo odjednom nadohvat ruke. Nevjerojatan osjećaj! Sve je svjetlilo, sve je treperilo, sve je bilo tako neopisivo živo.
"Tina, daj, pusti malo mene! Daj, Tiiinaaa!" Marko ju je cijelo vrijeme gurkao.
"Ajde, sjedni", prepustila mu je svoje mjesto.
"Ajme, Tina, vidi ovo!" ushićeno je ponavljao. "A gdje je B-612?"
"To ti je ona zvijezda koja treperi više od ostalih. Vidiš?" pokazala mu je rukom u neodređenom smjeru.
"Daaa... A gdje je ruža?!
"Ruža se sklupčala ispod staklenog zvona i sada spava", nježno mu je odgovorila. "A ujutro, kada se ona i Mali princ probude, on će je opet zalijevati i brinuti se o njoj. Jer, ona nije kao sve ostale ruže. Ona je posebna. Ali to može vidjeti samo Mali princ. Samo se srcem dobro vidi. Sve ostalo očima je nevidljivo."
"A što je ono crveno?" upitao je Marko.
"Vjerojatno Mars, a može biti i Venera", odgovorila mu je. "Daj, pusti mene malo!"
Pogled kroz leću teleskopa usmjerila je prema najbližem nebeskom tijelu – Mjesecu. Znala je da pokreće plime i oseke na oceanima i da uravnotežuje klimu, zbog čega je i moguć život na Zemlji. Ali ništa više od toga. Sada je jasno mogla vidjeti kratere na Mjesecu.
"Karlo", odmaknula se od teleskopa pa je Marko odmah zauzeo njezino mjesto, tražeći ružu koja spava. "Kužim da su krateri nastali od udaraca meteorita. Ali zašto možemo vidjeti kratere na Mjesecu, ali ne i na Zemlji?"
"Zbog Zemljine atmosfere, kiše, vode i vjetra, reljef se neprestano mijenja. I zato milijunima stari krateri više nisu vidljivi. Osim toga, rijetki su i meteori koji stignu do Zemlje jer izgore u atmosferi. Ali..."
"To je zbog djelovanja sile trenja?" prekinula ga je.
"Tako je. Dakle, kada uđu velikom brzinom u Zemljinu atmosferu, meteori se uslijed trenja jednostavno zapale i izgore. A mi ih zovemo zvijezde padalice. Koliko imaš iz fizike?"
"Vrlo dobar", odgovorila je.
"Marko, znaš li da je čovjek bio na Mjesecu?" nastavio je djed, kimnuvši Tini glavom, što je valjda trebalo značiti dobra si.
"Stvarno?! Tako daleko?!"
"Po Mjesecu je hodalo točno dvanaest ljudi", objašnjavao im je djed. "A jedan je gore i pokopan!"
"Ma daj", Tina nije vjerovala.
"Stvarno! Htio sam prije reći da je Gene Shoemaker, američki geolog, dokazao da na Zemlji postoji vidljivi krater nastao od udara meteora. Eto, kad si već pitala vide li se krateri i na Zemlji, da, vide se. A taj se nalazi u Arizoni", djed im je govorio kao da opet predaje svojim učenicima. "Lunar Prospector, američka letjelica bez posade, srušila se na Mjesecu 1998. godine i tako je Shoemakerov pepo razasut po njegovoj površini."
"Vau", bilo je sve što je odgovorila. I ja bih tako!
"Ipak, najpoznatiji čovjek na Mjesecu bio je Buzz Aldrin. Svi znamo za njegovu fotografiju u svemirskom odijelu. Snimio ga je Neil Armstrong čiji se odraz vidi na viziru Aldrinove kacige. Kako bi dokazo da je uistinu bio gore, Aldrin je ovjekovječio i trag svoje čizme na Mjesečevu tlu. Bilo je to prilikom prvog slijetanja na Mjesec u srpnju 1969. godine."
Tina je još neko vrijeme zamišljeno sjedila, dok je Marko sve više i više zijevao.
"Onda, istraživanje svemira nastavljamo za koji dan. Može?"
"Naravno! Znaš što, bilo bi dobro da si zapišem neke stvari. Nikad se ne zna", rekla je Tina i povela usnulog Marka niz ljestve.
Zatvorivši za sobom vrata spavaće sobe bake i djeda, izašla je u stražnje dvorište. Ogledavala se lijevo i desno. Ni sama nije znala zašto, ali nekako je očekivala da bi ondje mogla ugledati Luku. Nakon pola sata, pomalo razočarana, na prstima se uspela do svoje sobe.

(fotografija: pexels.com)