Prošlo je tjedan dana od Tininog
boravka u divljini. Dani su joj više-manje bili isti.
Uglavnom dosadni. Više nije mogla ni sjediti ispod suncobrana. Već
je dvaput svratila do Grožnjana. I kupila si Nes cafe s okusom
čokolade.
Grožnjan je uistinu bio lijep
srednjovjekovni gradić smješten na uzvisini. Visoke kamene kuće
bile su stisnute jedna pored druge. Gotovo da nije bilo prozora kojeg
nisu krasili crveni geraniji. Tini je djelovao pomalo bajkovito. Na
popločenim ulicama, u hladu, izvalile su se mačke. Raj za Marka.
Ljeti je bio prepun ljuti, male galerije bile su otvorene cijeli dan,
a terase kafića popunjene do zadnjeg mjesta. Svake večeri održavala
su se brojna događanja, od koncerata i glazbenih festivala,
umjetničkih radionica pa do pjesničkih susreta. Zatim pučke fešte
i rekreativne sportske utrke. Međutim, Tinu umjetnost baš i nije
zanimala, a još manje lokalne veselice ili biciklističke utrke noću
po mjesnim uličicama. Ona je čeznula za morem. Tako je u Grožnjanu
dvaput popila sok, Marku kupila sladoled i vratila se na imanje.
Mamu je nazvala svega jednom. U tom
kratkom razgovoru uglavnom je odgovarala s da,
ne, možda,
dosadno. Nije ni
pitala kako je tata. Ionako je nije bilo briga.
Tog popodneva više nije znala što bi
sama sa sobom. Bez veze je lutala kućom. Najprije je otvarala
ormariće u kuhinji i hladnjak. Potom se uspela na kat i zavirivala u
sobe i kupaonicu, tek toliko da vidi kakvu je posteljinu Izabela
odabrala za ovaj tjedan. I jesu li boje ručnika usklađene s bojama
mirisnih svjećica pored umivaonika. Lutajući, na kraju hodnika
primijetila je otvor koji je vodio u potkrovlje i pored njega drvene
ljestve. Bio je zatvoren, ali ne i zaključan. Primaknula je ljestve,
zakoračila i odgurnula vrata. Očekivala je tavan natrpan starim
stvarima, prepun prašine i mračan, a na sredini se ljulja, sam od
sebe, onaj odvratni dječji konjić. Provirila je i ostala
iznenađena. Potkrovlje je bilo maleno, uredno
i prepuno danjeg svjetla koje je dopiralo kroz dva prozora.
Primijetila je i zavjese koje su se mogle navući preko stakala. Na
sredini je stajao teleskop, a pored njega stol s nekakvim bilješkama,
stolica i polica prepuna knjiga. Hm, što je sad pak ovo?
Maleni planetarij nikako se nije uklapao u ovaj ruralni ambijent.
Dobro, znala je da je Karlo predavao fiziku u srednjoj školi, ali
nije imala pojma da se u slobodno vrijeme bavio proučavanjem neba.
Zanimljivo, pomislila je.
Uzela je u ruke jednu knjigu o Sunčevom sustavu. Sjela je na
stolicu, noge podignula na stol i stala čitati. Većinu fotografija
snimile su letjelice poslane u svemir tijekom posljednjih tridesetak
godina. Jesu to oni sojuzi s ljudskom posadom?
Znala je da je u jednoj takvoj Chris Hadfield, kanadski astronaut,
snimio spot za pjesmu Space Oddity
Davida Bowieja. Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter,
Saturn, Uran, Neptun i Pluton,
navodila je planete po udaljenosti od Sunca.
"Tina, jesi li
to ti gore?" prenuo ju je djedov glas.
Putujući svemirom,
nije imala pojma koliko je ostala u potkrovlju.
"Da, evo me",
odgovorila je, odložila knjigu i spustila se niz ljestve. "Sorry
ako sam malo njuškala."
"I, kako ti se
sviđa?" upitao ju je.
"Super je",
oduševljeno je odgovorila. "Pokažeš mi noću sva ta čuda?"
"Svakako.
Nisam imao pojma da bi te to moglo zanimati. Tvojoj je mami bilo
dosadno", rekao je naslonivši se na zid i pripalivši cigaretu.
"Pitam se
zašto me to ne čudi. Nju ti uglavnom zanimaju najgluplje stvari na
svijetu. Recimo, tata", ironično je dobacila. "Barem ju je
zanimao do prošlog mjeseca. Stvarno ne znam na koga se bacila tvoja
kći."
Djed ju je šutke slušao otpuhujući
kolutove dima u zrak.
"Ručak!" dopro je do njih
bakin glas. "Karlo, jel' ti to opet pušiš u kući? Molim te,
reci mi da nije istina! I još po mogućnosti pred djecom! Kako te
nije sram!"
"Mogli bismo je zaposliti kao
najuspješnijeg psa tartufara u okolici", kratko je rekao,
ugasio cigaretu o potplat tenisice i opušak bacio u wc školjku.
Tina je tek sada primijetila da je djed
nosio – Starke.
***
Baka priprema večeru. Marko je s
djedom u vrtu. Vjerojatno hvata gliste koje onda baca kokošima.
Kako mu se to ne gadi? Mali, ponekad stvarno znaš biti odvratan.
Tina sjedi za stolom. Narezala je gljive i sada nožem lupka po
drvenoj dasci.
"Možeš popržiti luk na malo
maslinovog ulja", rekla je baka koja je pod mlazom vode prala
salatu.
Ustala je i krenula prema ormariću po
tavu, kao da ide na izvršenje smrtne kazne. Vrtjela je kuhačom dok
je ulje špricalo na sve strane.
"Tina, skokneš po dva, četiri,
šest, da, šest jaja u kokošinjac?"
"Iz, sada je stvarno bilo dosta!
Ne idem po jaja među ona čudovišta! Nema šanse!" odlučno je
prekrižila ruke i zastala nasred kuhinje. Nije imala namjeru
popustiti.
Baka je obrisala ruke o kuhinjsku krpu.
Odmaknula je tavu sa štednjaka. Sjela je za stol i pogledom je
pozvala da joj se pridruži.
"Tina, u redu, ne moraš mi
pomagati oko pripremanja ručkova i večera. Ali nešto moraš
raditi. Umrijet ćeš od dosade."
Dok joj je to govorila, nije vikala kao
mama i hodala gore-dolje po kuhinji. Čak ju je nježno uhvatila za
ruku.
"Iz, imaš pravo, znaš, ovdje je
dosadno za popizdit."
"Misliš, ovdje je dosadno?"
"Dosadno. Da, samo dosadno", ispravila se.
"Predlažem onda da Karlu pomažeš
u vrtu, recimo da zalijevaš povrće. I da s njim odlaziš u tjednu
nabavu namirnica. Kokošinjac zaobiđi, a kuhanje prepusti meni. Sada
je i vrijeme sadnje cvijeća. Lijehe u dvorištu već su
pripremljene."
"Ajde, ovo što si nabrojala mogu
preživjeti. Ali cvijeće! Sva ona zemlja, blato, voda",
pogledala je svoje crveno nalakirane nokte.
"Okućnica bi bila nekako siva i
otužna bez cvijeća. Osim toga, čovjek nije predodređen da vidi
samo jednu boju već cijeli spektar. A nakon što si uložila mnogo
truda sadeći, plijeveći i zalijevajući ga, ono će ti se zahvaliti
na najljepši mogući način –
svojim bojama i mirisom. Tina, nije
dovoljno samo živjeti. Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i
malo cvijeća",
baka je ponovila Andersenove riječi. "Gle, uvijek ti ostaje
kokošinjac."
"A,
ne, ne", zavrtjela je glavom. "Imam jedan uvjet u svemu
ovome – vrste cvijeća odabrat ću ja."
"Dogovoreno.
Sutra s Karlom možeš ići u nabavu sadnica. I neka ti obavezno kupi
vrtlarske rukavice", namignula joj je.
U
tom je trenutku Marko utrčao u kuhinju vičući na sav glas gladan
sam, gladan sam!
Zastao je ispred nje i svojim blatnjavim rukama nastojao dočarati
izvanzemaljca, ispuštajući pritom neartikulirane zvukove.
"Prljav
si k'o pas! Idemo okupati to čudovište", i potrčala je za njim
u pravcu kupaonice.
(fotografija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar