Sada je pak sjedila u vrtu ispod suncobrana, spremna za polazak, odjevena u traper-hlače do iznad koljena, crne Starke i zelenu majicu na bijele pruge.
"Spremna?" upitao ju je umjesto pozdrava. "Možda si ipak trebala obući dugačke traperice?" bio je pomalo ciničan.
Zakolutala je očima.
Gurao je svoj bicikl sve dok nisu izbili na prašnjavi put koji je preko polja vodio prema šumi.
"Imam i kacigu, ako ti zatreba."
"Daj, Luka, prestani više", lagano ga je odgurnula.
"Ok, dakle, najvažnije je da uspiješ održati ravnotežu", krenuo je objašnjavati joj kako će ovladati umijećem vožnje bicikla. "Sjedni."
Tina je zakoračila, sjela i ruke položila na upravljač. Osjetila je Lukine ruke na svojim leđima, a potom i na kukovima.
"Stavi sada noge na pedale i... prepusti se."
Zavrtjela je jednu pedalu, dok je drugu nogu i nadalje držala na zemlji.
"Obje noge", dobacio joj je.
Napravila je kako joj je rekao, no bicikl se počeo naginjati na lijevu stranu, a ona je opet zakočila nogama po prašnjavoj zemlji. I tako nekoliko puta.
"Jebote, Tina, što si nespretna", čudio se Luka.
"Imam osjećaj da ću pasti", neprestano se žalila.
"Daj, čekaj", opet ju je namjestio, iznova je dodirnuvši. "Ne gledaj dolje, gledaj ravno ispred sebe. I nemoj stalno misliti na to kako ćeš pasti", viknuo je za njom.
Uspjela je odvoziti metar-dva, a potom se bicikl nagnuo na desnu stranu pa je iznova prikočila nogom.
"Moglo bi i bolje", dobacio joj je Luka.
"Ti me stvarno znaš potaknuti", pogledala ga je. "Pa ovo mi je prvi put da sjedim na biciklu."
"Pa uglavnom i sjediš, da. I kočiš", oponašao je zvuk škripe kočnica.
"Baš si blesav", rekla je i nastavila s vožnjom u pokušaju.
Sada je pak uspjela odvoziti dva-tri metra a da joj noge nisu dotaknule tlo. Ni jednom.
"Ipak nije tako loše za prvi put", zaključila je i sišla s bicikla. "Dosta mi je za danas."
"Ajde, nije bilo ni tako loše kako se činilo na početku. Dvojka."
"Trojka?"
"Za trojku ćeš morati ponoviti gradivo", rekao je gurajući bicikl.
"Zašto ne voziš?" upitala ga je pomalo začuđeno.
"Ne da mi se", odgovorio joj je.
Put je završavao na rubu hrastove šume. Luka je naslonio bicikl na stablo i legao na travu. Tina je pogledavala uokolo trežeći neki kamen gdje bi mogla sjesti.
"Misliš stajati cijelo vrijeme?" upitao ju je i ruke prekrižio iza glave. "Možeš sjesti i na travu, znaš?"
"A krpelji?" upitala je nepovjerljivo.
"Ma nema ih ovdje", rekao je. "Uostalom, ovaj osjećaj ni za što ne bih propustio."
Tina se spustila pored njega, ispružila se na mekanu travu i jednako tako prekrižila ruke iza glave. Udahnula je i zatvorila oči. Mogla je osjetiti lagani ljetni povjetarac koji je znao zapuhati na kraju dana. Svojim je rukama dodirivala Lukine. Nije se ni pomaknuo. Poželjela je da može tako ležati sve dok mama i tata ne odluče što i kako dalje.
"Kada se vraćaš kući?" upitala je Luku nakon nekog vremena.
"Za mjesec dana, možda i manje", odgovorio je otvorivši oči. "Da mogu još malo izaći s frendovima. A ti?"
"Ne znam... kada..." zastala je usred rečenice.
Naslonio se na lijevu ruku i pogledao je.
"Kada?" ponovio je.
"Kada svi planeti dođu u odgovarajući tranzit", odgovorila mu je i nadalje zatvorenih očiju.
"Komplicirana si, znaš?"
"Znam", kratko je odgovorila. "Hoćemo li?" ustala se i otresla travu sa svoje odjeće.
"Voziš natrag?" predložio joj je Luka.
Uspela se na bicikl i krenula. Baš onako kako je Luka rekao – samo se prepustiš. Posrnula je par puta, no ubrzo se uspravila. Luka je cijelo vrijeme držao svoju ruku na njezinim leđima. Da ne izgubi ravnotežu.
***
Nakon što su obavili večernje zalijevanje rajčica, Tina je sjela na klupu, izula blatnjave čizme i navukla japanke.
"Ono gore što treperi, to je Venera?" upitala je djeda.
"Da. Zovu je još i zvijezdom Danicom. Najlakše ju je uočiti na nebu. Vidiš kako je bijela i svjetlucava? Jaču svjetlost imaju samo Sunce i Mjesec."
"Čekaj, ono je Veliki medvjed", pokazala je rukom u pravcu zviježđa, "a ono lijevo Mali medvjed, zar ne?"
"A ona zvijezda gore, malo zapadnije od Malog medvjeda, to je Sjevernjača", djed je sjeo pored nje i pokazivao joj osvijetljeno nebo. "Pomorci su pomoću nje od davnina određivali pravac sjevera, kada bi se našli usred oceana. Za njih je to bilo kao da su se našli usred svemirskog prostranstva. Inače, vjerojatno ćeš čuti da je Sjevernjača najsjajnija zvijezda na nebu. No, to nije točno. Ona je najsjajnija zvijezda Malog medvjeda. Antički narodi su je nazivali Stella polaris, upravo zato jer je najbliža Sjevernom polu. A najsjajnija zvijezda na nebu je Syrius. Sjevernjača je tek 45. po redu. Nego, hoćemo li mi do planetarija?"
"Stižem za pet minuta."
Sjedila je za stolom kao najposlušnija učenica i zapisivala svaku riječ što bi je djed izgovorio. Pogledavši kroz teleskop, Venera je uistinu bila mliječnobijele boje. Tinu je podsjetila na jednu staklenu posudu što ju je mama držala na stolu u dnevnom boravku. A iz koje bi Marko i ona redovito praznili čokoladne bombone namijenjene gostima.
"Malo sliči Zemlji?" primijetila je.
"Samo na prvi pogled. Zapravo je neopisivo užarena. Zato su isparili i oceani, a ostala je samo nepregledna pustoš. Sve sonde koje bi sletjele na njezinu površinu, otopile bi se nakon svega par sati. Najljepše snimke Venere, one u boje, zabilježila je ruska sonda Venera 13 1982. godine. Zapiši još neke podatke, možda ti nekad nečemu i posluže", rekao je i stao joj nabrajati zanimljivosti o njezinoj rotaciji, masi, volumenu, unutarnjoj strukturi, temperaturi i mnogočemu drugome.
"I, kako je tvoj Major Tom?" upitao ju je upalivši svjetlo.
"Luta svemirom", nasmiješila se pomalo sjetno. "Još uvijek nije našao put kojim bi se vratio kući. A možda to i ne želi."
Djed ju je pomilovao po kosi.
"Karlo, ti znaš zašto smo Marko i ja ovdje, zar ne?" započela je Tina pomalo nesigurno.
"Da", bilo je sve što joj je odgovorio.
"Vidjela sam ih zajedno", tiho je rekla. "I to nekoliko puta. Plavuša. Na zamjeni je u našoj ambulanti. Možda su i radili zajedno na kirurgiji, nemam pojma. Prvi put kada sam ih vidjela, izlazila je iz njegovog auta. Valjda živi u blizini moje škole. Tamo ju je iskrcao. I poljubio."
"Tina", sada je položio svoju ruku na njezinu, "to na kraju moraju riješiti on i Irena. Na najbolji mogući način za sve vas. Djeca stvarno ne moraju gledati sranja vlastitih roditelja. Nagledao sam se toga i kao profesor i kao razrednik i previše. Kada stvari zapnu, pokušat ćeš ih ispraviti. Jednom, dvaput, triput. No, ako zapinju i nadalje, moraš ih ostaviti iza sebe i krenuti dalje. Gle, nema veze sviđa li se meni Ivan ili ne, on je vaš otac i to nitko i nikada neće promijeniti. A ti i Marko ćete s njim izgraditi odnos kakav ćete izgraditi. To ovisi samo o vama."
Slušala ga je bez riječi.
"U svemu ovome Izabela i ja uvijek ćemo biti tu za vas troje, no to znaš i sama."
Kimnula je glavom.
"Iskoristi ovo ljeto na najbolji mogući način", rekao je i ustao se. "A sad idem..."
"Znam", zavjerenički mu je namignula. "Laku noć! I da, Karlo, nemoj o ovome nikome pričati."
Prekrižio je prste na usnama i spustio se ljestvama na kat.
Ušavši u sobu, primijetila je da joj treperavo svjetlo na mobitelu dojavljuje primljenu novu poruku.
Manje razmišljaj. Poslušaj Arcade Fire.
"Spremna?" upitao ju je umjesto pozdrava. "Možda si ipak trebala obući dugačke traperice?" bio je pomalo ciničan.
Zakolutala je očima.
Gurao je svoj bicikl sve dok nisu izbili na prašnjavi put koji je preko polja vodio prema šumi.
"Imam i kacigu, ako ti zatreba."
"Daj, Luka, prestani više", lagano ga je odgurnula.
"Ok, dakle, najvažnije je da uspiješ održati ravnotežu", krenuo je objašnjavati joj kako će ovladati umijećem vožnje bicikla. "Sjedni."
Tina je zakoračila, sjela i ruke položila na upravljač. Osjetila je Lukine ruke na svojim leđima, a potom i na kukovima.
"Stavi sada noge na pedale i... prepusti se."
Zavrtjela je jednu pedalu, dok je drugu nogu i nadalje držala na zemlji.
"Obje noge", dobacio joj je.
Napravila je kako joj je rekao, no bicikl se počeo naginjati na lijevu stranu, a ona je opet zakočila nogama po prašnjavoj zemlji. I tako nekoliko puta.
"Jebote, Tina, što si nespretna", čudio se Luka.
"Imam osjećaj da ću pasti", neprestano se žalila.
"Daj, čekaj", opet ju je namjestio, iznova je dodirnuvši. "Ne gledaj dolje, gledaj ravno ispred sebe. I nemoj stalno misliti na to kako ćeš pasti", viknuo je za njom.
Uspjela je odvoziti metar-dva, a potom se bicikl nagnuo na desnu stranu pa je iznova prikočila nogom.
"Moglo bi i bolje", dobacio joj je Luka.
"Ti me stvarno znaš potaknuti", pogledala ga je. "Pa ovo mi je prvi put da sjedim na biciklu."
"Pa uglavnom i sjediš, da. I kočiš", oponašao je zvuk škripe kočnica.
"Baš si blesav", rekla je i nastavila s vožnjom u pokušaju.
Sada je pak uspjela odvoziti dva-tri metra a da joj noge nisu dotaknule tlo. Ni jednom.
"Ipak nije tako loše za prvi put", zaključila je i sišla s bicikla. "Dosta mi je za danas."
"Ajde, nije bilo ni tako loše kako se činilo na početku. Dvojka."
"Trojka?"
"Za trojku ćeš morati ponoviti gradivo", rekao je gurajući bicikl.
"Zašto ne voziš?" upitala ga je pomalo začuđeno.
"Ne da mi se", odgovorio joj je.
Put je završavao na rubu hrastove šume. Luka je naslonio bicikl na stablo i legao na travu. Tina je pogledavala uokolo trežeći neki kamen gdje bi mogla sjesti.
"Misliš stajati cijelo vrijeme?" upitao ju je i ruke prekrižio iza glave. "Možeš sjesti i na travu, znaš?"
"A krpelji?" upitala je nepovjerljivo.
"Ma nema ih ovdje", rekao je. "Uostalom, ovaj osjećaj ni za što ne bih propustio."
Tina se spustila pored njega, ispružila se na mekanu travu i jednako tako prekrižila ruke iza glave. Udahnula je i zatvorila oči. Mogla je osjetiti lagani ljetni povjetarac koji je znao zapuhati na kraju dana. Svojim je rukama dodirivala Lukine. Nije se ni pomaknuo. Poželjela je da može tako ležati sve dok mama i tata ne odluče što i kako dalje.
"Kada se vraćaš kući?" upitala je Luku nakon nekog vremena.
"Za mjesec dana, možda i manje", odgovorio je otvorivši oči. "Da mogu još malo izaći s frendovima. A ti?"
"Ne znam... kada..." zastala je usred rečenice.
Naslonio se na lijevu ruku i pogledao je.
"Kada?" ponovio je.
"Kada svi planeti dođu u odgovarajući tranzit", odgovorila mu je i nadalje zatvorenih očiju.
"Komplicirana si, znaš?"
"Znam", kratko je odgovorila. "Hoćemo li?" ustala se i otresla travu sa svoje odjeće.
"Voziš natrag?" predložio joj je Luka.
Uspela se na bicikl i krenula. Baš onako kako je Luka rekao – samo se prepustiš. Posrnula je par puta, no ubrzo se uspravila. Luka je cijelo vrijeme držao svoju ruku na njezinim leđima. Da ne izgubi ravnotežu.
***
Nakon što su obavili večernje zalijevanje rajčica, Tina je sjela na klupu, izula blatnjave čizme i navukla japanke.
"Ono gore što treperi, to je Venera?" upitala je djeda.
"Da. Zovu je još i zvijezdom Danicom. Najlakše ju je uočiti na nebu. Vidiš kako je bijela i svjetlucava? Jaču svjetlost imaju samo Sunce i Mjesec."
"Čekaj, ono je Veliki medvjed", pokazala je rukom u pravcu zviježđa, "a ono lijevo Mali medvjed, zar ne?"
"A ona zvijezda gore, malo zapadnije od Malog medvjeda, to je Sjevernjača", djed je sjeo pored nje i pokazivao joj osvijetljeno nebo. "Pomorci su pomoću nje od davnina određivali pravac sjevera, kada bi se našli usred oceana. Za njih je to bilo kao da su se našli usred svemirskog prostranstva. Inače, vjerojatno ćeš čuti da je Sjevernjača najsjajnija zvijezda na nebu. No, to nije točno. Ona je najsjajnija zvijezda Malog medvjeda. Antički narodi su je nazivali Stella polaris, upravo zato jer je najbliža Sjevernom polu. A najsjajnija zvijezda na nebu je Syrius. Sjevernjača je tek 45. po redu. Nego, hoćemo li mi do planetarija?"
"Stižem za pet minuta."
Sjedila je za stolom kao najposlušnija učenica i zapisivala svaku riječ što bi je djed izgovorio. Pogledavši kroz teleskop, Venera je uistinu bila mliječnobijele boje. Tinu je podsjetila na jednu staklenu posudu što ju je mama držala na stolu u dnevnom boravku. A iz koje bi Marko i ona redovito praznili čokoladne bombone namijenjene gostima.
"Malo sliči Zemlji?" primijetila je.
"Samo na prvi pogled. Zapravo je neopisivo užarena. Zato su isparili i oceani, a ostala je samo nepregledna pustoš. Sve sonde koje bi sletjele na njezinu površinu, otopile bi se nakon svega par sati. Najljepše snimke Venere, one u boje, zabilježila je ruska sonda Venera 13 1982. godine. Zapiši još neke podatke, možda ti nekad nečemu i posluže", rekao je i stao joj nabrajati zanimljivosti o njezinoj rotaciji, masi, volumenu, unutarnjoj strukturi, temperaturi i mnogočemu drugome.
"I, kako je tvoj Major Tom?" upitao ju je upalivši svjetlo.
"Luta svemirom", nasmiješila se pomalo sjetno. "Još uvijek nije našao put kojim bi se vratio kući. A možda to i ne želi."
Djed ju je pomilovao po kosi.
"Karlo, ti znaš zašto smo Marko i ja ovdje, zar ne?" započela je Tina pomalo nesigurno.
"Da", bilo je sve što joj je odgovorio.
"Vidjela sam ih zajedno", tiho je rekla. "I to nekoliko puta. Plavuša. Na zamjeni je u našoj ambulanti. Možda su i radili zajedno na kirurgiji, nemam pojma. Prvi put kada sam ih vidjela, izlazila je iz njegovog auta. Valjda živi u blizini moje škole. Tamo ju je iskrcao. I poljubio."
"Tina", sada je položio svoju ruku na njezinu, "to na kraju moraju riješiti on i Irena. Na najbolji mogući način za sve vas. Djeca stvarno ne moraju gledati sranja vlastitih roditelja. Nagledao sam se toga i kao profesor i kao razrednik i previše. Kada stvari zapnu, pokušat ćeš ih ispraviti. Jednom, dvaput, triput. No, ako zapinju i nadalje, moraš ih ostaviti iza sebe i krenuti dalje. Gle, nema veze sviđa li se meni Ivan ili ne, on je vaš otac i to nitko i nikada neće promijeniti. A ti i Marko ćete s njim izgraditi odnos kakav ćete izgraditi. To ovisi samo o vama."
Slušala ga je bez riječi.
"U svemu ovome Izabela i ja uvijek ćemo biti tu za vas troje, no to znaš i sama."
Kimnula je glavom.
"Iskoristi ovo ljeto na najbolji mogući način", rekao je i ustao se. "A sad idem..."
"Znam", zavjerenički mu je namignula. "Laku noć! I da, Karlo, nemoj o ovome nikome pričati."
Prekrižio je prste na usnama i spustio se ljestvama na kat.
Ušavši u sobu, primijetila je da joj treperavo svjetlo na mobitelu dojavljuje primljenu novu poruku.
Manje razmišljaj. Poslušaj Arcade Fire.
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar