Pad s ruba svemira i crvena boja Marsa

Osjećaj je neopisiv. Tako je lagana. Gazi po prašini. Uzima je u ruku i potom pušta kroz prste. Ima neobičan miris po paljevini. Zakašljala je. Oko nje je sve crno. Ne, nije oblačno. Oblaci ni pred najveću oluju koju je doživjela nisu imali takvu boju. Bili su teški, sivi, olovnoplavi, ali nikada tako jednolično crni. Nastavlja dalje. Čini joj se kao da je usred pustinje, no ova je pustinja siva i prašnjava. Niotkud nema nikakvog svjetla. Nema pojma kamo je krenula, ali svejedno korača. U daljini je ugledala nešto bijelo što ide prema njoj. Zna da bi se trebala bojati, ali ovdje strah kao da ne postoji. Ide mu ususret. Sada su već jedan pored drugoga. Stavlja ruku na vizir njegove kacige. Ne može mu vidjeti lice. Zajedno hodaju prema rubu ponora. Svjesna je što će uslijediti. Grčevito se drži za njegovo odijelo. Ne želim, ne želim, uporno ponavlja. Tebi ovdje nije mjesto, čuje njegov glas. I onda ju je gurnuo. Ni sama ne zna koliko je padala sve dok nije osjetila mekanu površinu.
Probudila se. Možda je i viknula. Ubrzano diše. Treba joj zraka. Ustala se i razmaknula zavjese. Ne sjeća se kada je zadnji put gledala svitanje. Tek je 6.30, ali njoj se više ne spava. Spustila se u kuhinju i ne skinuvši spavaćicu.

***

Čekala je Luku ispred njegove kuće. Dogovorili su se da će se odvesti biciklima do starog mjesta. Tina je u međuvremenu pronašla djedov bicikl u spremištu iza kuće.

Već je bila podosta spretna i mogla je odvoziti metre i metre a da niti jednom nogom ne dotakne pod. Osjećala se malo čudno danas u Lukinoj blizini, nakon onog poljupca. Bilo joj je skoro pa neugodno, iako je priželjkivala da isto ponovi i danas.
Legli su na mekanu travu, kao i inače. Mogla je čuti Lukino ubrzano disanje.
"Hoćeš poslušati? Do kraja", pružila mu je jednu slušalicu.
Stavio ju je u uho bez riječi. Francesco Silvestre pjevao je o tome kako kraj ne postoji i kako je spreman umrijeti za nju; želi da ga zagrli i da osjeti samo otkucaje njezina srca; i neka mu kaže da je i ona shvatila, nakon svega, kako kraj ne postoji.
"Zašto si opet tužna?" upitao ju je.
"Nisam. Samo mi se ta pjesma jako sviđa. Grad?"
"Pariz."
"Ne. New York."
"Pusti je još jednom. Misliš da je moguće ne pokisnuti i ako naiđe oluja?" upitao ju je na kraju pjesme.
"Da. Jer vjerojatno ne bi ni osjetio kišu. Ti znaš talijanski?"
"Znam. Ipak su moji iz Istre. Mislim da bih mogao upisati arhitekturu u Trstu."
"Stvarno? Zašto?"
"Mogu izvući neke stipendije i tako. Što bi ti upisala nakon srednje?"
"Nemam pojma. Imam još dvije godine za razmišljanje. Možda fiziku. Voljela bih sudjelovati u nekoj svemirskoj misiji, znaš. Misliš li da imam šanse?"
"Ne."
Neko su vrijeme proveli u tišini.
"Luka?" oglasila se Tina.
"Što?"
"Zašto si istetovirao zmaja?"
"Jer je simbol mudrosti, sreće, snage, hrabrosti i odlučnosti. Onaj tko ga nosi, zaštićen je od zlih duhova."
"Vjeruješ u zle duhove?"
"U lošu energiju."
"Zašto je..." nije završila rečenicu koja je trebala glasiti: Zašto je Ines istetovirala ono kinesko slovo? Je li to slovo L?
"Što?"
"Ništa. Nema veze."
"Nisi fora. Pitaj!"
"Zaboravi", rekla je i ispreplela svoje prste s njegovima.

***

Kroz teleskop je promatrala Mars. Crveni planet.
"Četvrti je po udaljenosti od Sunca, zar ne?"
"Točno", potvrdio je djed. "Vrlo je vjerojatno da je nekoć davno, davno bio pogodan za život. Udaljenost između Zemlje i Marsa ovisi o položaju."
"Koliko je to stvarnog vremena? Našeg vremena?"
"Kada nam je najbliži, iznosi 55 milijuna kilometara, a kada nam je najdalji 400 milijuna. Znači, dakle, da bi put trajao od 150 do 300 dana. Marsom haraju česte pješčane oluje, zbog čega je sonda Mariner 9, odaslana 1971. godine, snimila puste i kraterima ispunjene površine. Nakon američkih i ruskih istraživanja, tek su nam roveri Spirit i Opportunity pokazali kako Mars izgleda u boji. Dan i noć izmjenjuju se u nešto više od 24 sata. Godina ima 687 dana. Temperature se kreću od -143 stupnja zimi do +27 stupnjeva ljeti. Ima i sličan tijek izmjene godišnjih doba kao i na Zemlji. Nekoć je imao znatno gušću atmosferu nego danas. No, ako je atmosfera rijetka ili je uopće nema, voda proključa i izgubi se. A atmosfera na Marsu je nekih sto puta rjeđa od one na Zemlji. To je razlog zašto je nestala voda na Marsu. Pretpostavlja se da je nekoć imao prave rijeke i oceane. Na njegovim su polovima zabilježene ledene kape."
Tina nije željela propustiti nijednu riječ. Olovka je klizila papirom. Povremeno bi pogledala kroz teleskop.
"Zašto ima crvenu boju?"
"Zbog željeznog oksida."
"Aha", nije podizala pogled s bilježnice.
"Rimljani su ga tako nazvali po svom bogu rata. Vjerojatno ih je crvena boja podsjećala na krv koja se prolijevala na bojnom polju. Tina, tko je bio bog Mars?"
Pitanje ju je malo zateklo. Povijest, antička Grčka, Etrušćani, Rim... nije da je baš bila luda za time.
"Pa... sin Jupitera i..."
"I Junone, glavne rimske božice", završio je djed njezinu rečenicu. "Današnji sat je gotov. Slobodna si."

(fotografija: