Marko je s djedom išao po nekakvu prihranu za zemlju u Poreč ili Pazin, nije najbolje razumjela. Vratit će se tek kasnije poslijepodne.
Nakon uobičajenog razgovora sa ženom u trgovini, kupila je bilježnicu. Zapravo dvije.
Nije imala namjeru zadržati se u gradiću. Obećala je baki da će joj pomoći oko današnjeg ručka. A kako nije bilo Marka, bilo joj je glupo sjesti na terasu i naručiti kavu. Ili sladoled.
Već je krenula kad je začula svoje ime. Okrenula se i ugledala onog lika koji je pred neki dan sjedio s Ines. Zastala je. Otkud znaš kako se zovem? Je li ti Luka to rekao? I što sada hoćeš?
"Hej, bok", rekao je. "Imaš malo vremena?"
Već ga je jednom odbila, onda na plesu. Što je drugo mogla nego reći da, imam, malo.
"Hoćemo negdje sjesti?" upitao ju je.
Lagano joj je išao na živce, a kada je riječ o Tini, to uistinu nije bio problem. Njoj ionako većina ljudi ide na živce.
"Ja sam inače Nikša", predstavio se. "Lukin frend."
Ma nemoj mi reći? Što stvarno?
Osjećala se malo nelagodno pred tim Nikšom u kratkim hlačama, bakinoj tunici (opet) koja gotovo da je bila dulja od njih. I u sandalama. Nasmiješila se preko volje.
Naručila je sok od jagode, a Nikša Colu. Neko su vrijeme razgovarali o uobičajenim stvarima, da bi je na kraju upitao:
"Nego, danas navečer je kod Luke party, sam je kući, Ines mi je to rekla. Znaš Ines? Ona plava cura iz našeg društva? Da, pozvao ju je pa je ona pozvala mene i još neke likove. Doći ćeš i ti, zar ne? Mislim, bilo bi mi drago kada bi došla i..."
Nikša je pričao i pričao, no Tina ionako nije čula ništa od svega toga. Tulum kod Luke? Ines? Pa nemam pojma ni za kakav tulum. Nije mi rekao ni riječ o tome u zadnjih par dana. Naravno da znam tko je Ines, majmune glupi! Sam je kući, kažeš? Je li stvarno pozvao Ines? Zašto mene nije?
"Jesi dobro?" upitao ju je.
"Mda, sve ok, ali sad moram ići", munjevito je ustala.
"Tina, čekaj, htio sam ti reći..."
Uhvatio ju je za ruku. Njezin pogled bio je dovoljan da je odmah pusti.
Po kamenim pločama odzvanjale su njezine potpetice. Čula je otkucaje vlastitog srca u ušima. Postalo joj je nekako hladno unatoč ljetnoj vrućini koja je tek započela. Glavom joj se vrtjelo samo jedno pitanje. Zašto? Stoput. Neprekidno.
Nije znala što da radi. Da mu pošalje poruku i vidi što ima u planu za danas? Nije loše. Brzinski je utipkala: Vidimo se popodne? I čekala hodajući gore-dolje po sobi.
Hej! Danas ne mogu, sorry. Sutra? Preksutra? Bilo kada.
Ma ne seri, idiote glupi! urlala je u sebi. Neprekidno je prstima prolazila kroz kosu. Stoput ju je skupila pa odvezala. Naravno da ne možeš kada ti dolazi Ines. Sjećam se kako si je gledao dok ste plesali. Glupačo, glupačo, glupačo! sada je pak vikala na samu sebe. A što si mislila? Da si zanimljivija od Ines? Da se možeš po ičemu, bilo čemu, mjeriti s Ines? Tako je valjda i mama mislila da je jedna i jedina. Ali ispalo je da nije. Plavuše su uvijek zanimljivije, zar ne?
Nema veze, napisala je i isključila mobitel.
***
"Tina, za tebe je. Mama", pozvala ju je baka dok je čistila mahune za današnji ručak.
Nimalo raspoložena za bilo kakav razgovor, dohvatila je slušalicu.
"Bok!" kratko je rekla.
"Kako je moja djevojka? Što radiš?" upitala ju je razdragana mama.
"Dobro", procijedila je.
"Znaš, htjela sam ti nešto reći..." započela je sada manje sigurno.
"Što?"
"Navratit ću kod vas za tjedan-dva."
"Zašto?" ni najmanje nije bila oduševljena maminim prijedlogom.
Najprije onaj glupi stari spominje ljetovanje, a sad bi se i ova uvalila! Ma super!
"Znaš, morale bismo porazgovarati o nekim..."
"O čemu, mama?" podigla je glas daleko iznad uobičajenog. "Možda o tati? O njegovoj plavuši? O tebi? O tome kako se mislite razvesti samo nam, eto, to još niste rekli pa ste nas u međuvremenu poslali na ljetovanje?" pitanja su se nizala sama od sebe.
"Kako ti znaš za nju?" mama je prošaptala.
"A ti, kao, ne znaš?" Tina je i nadalje vikala.
"Znam. Ali kako ti znaš?"
"Vidjela sam ih zajedno, eto kako. Jednom, dvaput, triput, više nisam ni brojala. A onda sam je ugledala u našoj ambulanti onog dana kad si me poslala vaditi krv. Zbrojiš dva i dva i dobiješ ovo sranje!" nastavila je vikati.
"Tina, molim te, smiri se, poslušaj me..." mama je pokušala doći do riječi.
"A što da slušam? Najprije tatine, a sada i tvoje laži? E da, nisam ti rekla, pozvao je Marka i mene na još jedno ljetovanje po našem izboru. Odbila sam. Radije bih skočila kroz prozor nego gledala onu njegovu..."
Ni sama nije znala kako bi je nazvala u tom trenu.
"Tina", mama je bila uporna u svojoj namjeri da smiri kćer, "da, je, imaš pravo, sve je ovo grozno. Meni je teško, a tebi je nepodnošljivo. Zato sam i mislila doći da porazgovaramo o svemu, da se dogovorimo kako dalje i...""Ajde bok", Tina je prekinula vezu i tresnula slušalicom.
Mislila je da će joj glava eksplodirati. Sve je krenulo kako ne treba još od jutra. Nikša, Luka, Ines, mama... Trebala je ići s djedom i Markom u Poreč i ništa se od ovoga ne bi dogodilo.
Izabela ju je promatrala naslonjena o vrata koja su vodila u kuhinju. Potom je spustila pogled i rukama prekrila lice. Tina je otrčala na kat.
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar