Stajao je ondje u svojoj pidžami, snen, raščupane kose, trljajući rukama oči.
"Obuci traperice i majicu dugih rukava. Ideš sa mnom. Samo budi tiho. Čekam te u kuhinji."
Vratila se u svoju sobu i izvukla iz ormara dvije deke. Potom je skuhala čaj koji je ulila u termos-bocu, uzela dvije plastične čaše i na komadu papira napisala: Vani smo. Vraćamo se uskoro. Ne brinite se. Sve je potrpala u košaru. Ubacila je i kutiju keksa.
Vani je bilo još djelomice mračno. Uzela je Marka za ruku i krenula dobro poznatim putem prema izlasku iz sela. Već bi ga znala proći i zavezanih očiju. Koračali su prašnjavom stazom. U tišini. Uskoro su se našli u polju. Nastavili su dalje, sve dok nisu izbili na rub šume. Tina ga je uporno nazivala rubom, premda je to bilo mjesto na kojem je sada već podosta visoka trava prelazila u šumu. Zapravo je to bio početak hrastove šume u koju nikad nije kročila. Mjesto bez suvišnih zvukova i bez suvišnih ljudi. Traperice su im bile mokre od jutarnje rose.
Odložila je košaru, rasprostrla jednu deku i legla. Marko je učinio isto. Zagrlila ga je.
"Hladno mi je", bilo je sve što je rekao.
Pokrila ga je onom drugom.
Sunce se uzdizalo poput velike lopte i sve više obasjavalo okolinu. Zažmirili su i zatvorili oči. Čula je otkucaje Markovog malog srca i njegovo disanje koje je postajalo sve ujednačenije. Zaspao je. Rukom je prošla po mokroj travi. Ubrzo je zaspala i ona.
Kada su se probudili, bilo je devet sati. Ulila je čaj u čaše i otvorila kutiju keksa.
"Uživaj u doručku", nasmiješila se Marku koji je i nadalje bio ozbiljan.
Linceri su nestajali jedan za drugim. Već je mogla zamisliti mamu koja prosvjeduje: Započinjete dan s toliko ugljikohidrata (Marku bi objasnila da su to šećeri). Ne mogu vjerovati! Grozni ste! I onda bi im oduzela ona dva-tri preostala keksa.
"Mama bi se naljutila", rekao je.
"Nema veze. Mama nas sada ne može vidjeti. Hoćeš još čaja?"
Pružio je svoju čašu. Prebacila mu je deku preko ramena i naslonila se bradom o njegovu glavu.
"Hoće se tata vratiti kući?"
I što bi mu sada trebala odgovoriti. Nije imala pojma. Lagati? Reći istinu?
"Mislim da neće."
"Zašto?"
"Jer... jer..." nije mogla osmisliti ni jednu suvislu rečenicu. "Jer su se stvari promijenile. Puno toga se promijenilo. Ti više ne ideš u vrtić, na primjer. Sada ćeš krenuti u školu. Upoznat ćeš nove prijatelje. Više nećemo živjeti na Krimeji nego na Trsatu. Imat ćeš svoju novu sobu."
Sama je sebi zvučala tako glupo i tako neuvjerljivo.
"A što će se kod tebe promijeniti?"
"Pa... ja ću pokušati popraviti ocjene. I možda upišem kakvu radionicu iz astronomije."
"Ali mi ćemo i dalje biti zajedno, ti i ja?"
"Zauvijek. Od Zemlje do Mjeseca i natrag."
Zašutio je. A ona nije željela kopati po toj temi novim pitanjima. Uostalom, i sama je već bila umorna. Iskreno, nema pojma što ih očekuje kada se vrate u Rijeku. Za početak, nema pojma kako je mama uredila njihov novi stan. Ako će Marko imati svoju, a ona svoju sobu, gdje će mama spavati? U dnevnom boravku? Nema pojma ni kako će izgledati njihovi susreti s tatom. I s Doris. Hoće li je Marko prihvatiti? A što ako mu se ona jednostavno dopadne? Hoće li zajedno odlaziti tati vikendima? Ili će morati otići i kojim radnim danom? Što će biti s praznicima? Mama je bila u pravu – morat će se prilagoditi. Drugog rješenja nema.Ali sada ne mora misliti o svemu što je očekuje. Može još malo zatvoriti oči i uživati u jutarnjem suncu.
(fotografija: unsplash.com)
Nema komentara:
Objavi komentar