Povratak kući

Navečer su djed i baka pripremili roštilj u dvorištu. Oproštajna večera, primijetila je.
"Ma daj, ne pričaj gluposti! Kakav oproštaj! Ionako ćete nam se opet ukrcati za dva-tri mjeseca!" rekao je djed okrećući meso.
"U to možeš biti siguran", poljubila ga je u obraz.
Baka je rasprostrla bijeli stolnjak. Na sredini se nalazila vaza s Tininim cvijećem. Posložila je pet plitkih i dubokih tanjura. Bijelih, naravno. S desne strane nalazile su se žlice i noževi, a s lijeve vilice. Oko čaša su bili omotani jednako tako bijeli ubrusi. Kada su svi sjeli za stol, iznijela je zdjelu juhe od rajčica. Tininih rajčica, naglasila je. Glavno jelo bilo je meso s roštilja i salata od mahuna.
"Dobro je, ha, što kažete?" upitao bi ih djed svako malo.
"Izvrsno!" odgovarali su. "Najbolje koje smo do sada jeli!"
Kao i inače, raspremila je stol i odnijela suđe u kuhinju. Mama će ga poslije oprati. Djed je u međuvremenu otvorio jedno Ivanovo vino.
"Stvarno je dobro", komentirao bi između dva gutljaja. "Ma tko bi rekao da je imao pojma o ičemu osim o kopanju po ljudima i..." mrmljao je više onako za sebe.
"Tata, molim te", prekinula bi ga mama pogledavajući prema Marku.
"Tvoj otac stvarno ne zna što je to dobar ukus", ubacila bi se baka.
"Ja da ne znam što je dobar okus? Već sam ti sto puta rekao da je vino iz-van-red-no! Kalifornijsko! Zinfandel ili plavac mali. Hoćeš još malo? Ne? Tim bolje!"
Baka je nestala u kuhinji i pojavila se potom noseći tanjur prepun pita od jabuka. Bile su odlične. Marko je pojeo tri za redom.
"Boljet ćete trbuh", rekla mu je mama.
"Neće!" već je hvatao četvrtu.
"Dosta! Ovu daj meni. Ti i tvoja sestra postajete terminatori kada je riječ o slatkom."
Tina mu je na to samo namignula.
Poslije večere, dok su mama i baka sređivale kuhinju, ona se uspela stubama na kat. Vidjela je svjetlo u potkrovlju.
"Hej, tu si", rekla je provirivši glavom.
"Sjedni", pozvao ju je neka mu se pridruži. "Molim te, zatvori vratašca i otvori prozor."
Znala je da će djed sada zapaliti cigaretu, možda i onu novu električnu, i otpuhivati kolutove dima u zrak.
"Je li ti bilo lijepo ovdje?" upitao ju je.
"Ne možeš ni zamisliti koliko", odgovorila je pomalo sjetno.
"Sjećaš se prvog dana kada si došla? Rekao sam ti da će sve biti dobro kada se cijeli cirkus stiša."
Kimnula je glavom.
"Nego", ustao se, "imam jedno iznenađenje."
Bilo joj je super to što je djed nikada nije gnjavio pitanjima i potpitanjima. Dobro, nije ni baka, ali s njim je nekako odmah uspostavila zajednički jezik. Bez mnogo riječi. Bez suvišnih riječi. Sve bi ono bitno uvijek rekao u par rečenica. Kao i sada, uostalom.
U rukama je držao stari gramofon. Uključio ga je u struju, a potom je pažljivo izvukao neku ploču.
"Ej, ovo je toliko staro da bi čak mogao i zaraditi koju lovu! Mogu ti ja staviti oglas na Njuškalo!"
Pogledao ju je kao da nije pri zdravoj pameti.
"Šalim se, naravno."
"David Bowie, Space Oddity, original iz 1969."
"Otkud ti?"
"Iz studentskih dana", rekao je nekako nostalgično.
Sjeo na natrag na stolicu i podigao noge na stol. Tina je učinila isto. I samo se prepustila. Kao kada ju je Luka učio voziti bicikl.
"Karlo, zar se nisu iste godine Aldrin i Armstrong spustili na Mjesec?"
"Da, jesu. A Collins je, jebi ga, morao ostati u orbiteru kao njegov zapovjednik."
"Sjećaš li se toga?"

"Kako bih mogao zaboraviti takav događaj. Da samo znaš kako smo bili uzbuđeni. Sobu u studentskom domu dijelili smo nas četvero: Tomi, Davor, Goran i ja. Davor je nabavio mali crno-bijeli televizor. Bilo je negdje oko tri ujutro. Gurali smo se ne bismo li bolje vidjeli što se događa. I onda se, uz isprekidane zvukove, oglasio Armstrong svojom poznatom rečenicom: Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo! Zamisli, u izravnom prijenosu gledali smo njega i Aldrina kako hodaju po Mjesecu. Spektakularno! Jedan drugog smo neprestano zapitkivali: Što misliš, je li ovo stvarno? Jesu li oni stvarno na Mjesecu? Nije valjda neka namještaljka? Čovječe, možeš li ti to zamisliti!"

"I što si radio taj dan?"

"Popili smo pivo u kantini. Samo smo o tome pričali cijelo vrijeme. I navečer prije spavanja. I onda opet idući dan", nasmiješio se. "Tina", upitao ju je, "je li tvoj Major Tom konačno uspostavio vezu sa Zemljom?"
"Ne znam", odgovorila je.

"Potrudi se da u tome uspije. A onda mu prepusti odluku - hoće li se vratiti kući ili će zauvijek ostati u svemiru."

***

Ovo je njezina zadnja noć u Grožnjanu. Kreću ujutro, odmah nakon doručka. Sutra će spremiti svoje stvari. Sada joj se ne da. Stvarno mrzi rastanke, čak i one privremene. Baka će im natrpati mali auto brojnim bocama šalše, staklenkama marmelade, vrećama mahuna, rajčica, mrkvi, salate i čega sve ne. I sigurno će malo zaplakati. A onda će zaplakati i mama. Marko će trčati za mačkom po dvorištu. Još se nije umorio. Ući će u auto. Tina će sjediti naprijed, a Marko na stražnjem sjedalu okružen torbama i košarama, barem onima koje nisu stale u prtljažnik. Mahat će jedni drugima. Baka će im slati poljupce. Djed će potajno čekati da ovaj cirkus završi. Onda će mama ubaciti u brzinu i krenuti. Ubrzo će nestati istim onim putem kojim su i došli prije dva mjeseca.

Poslala je Luki poruku za laku noć. Odgovorio joj je da misli na nju.
Otvorila je svoju bilježnicu. Mali je. Manji čak i od Zemlje i Mjeseca. Pluton se vodio kao deveti planet Sunčevog sustava. Međutim, 2006. godine Međunarodna astronomska unija dolazi do zaključka da nije planet (zbog veličine i orbite). Tada mu je promijenjen i status i danas se smatra vrstom tzv. patuljastih planeta. Njegov točan naziv glasi asteroid br. 134340. Mnogi astronomi i ranije su bili uvjereni da je Pluton zapravo veliki asteroid ili komet. Otkriven je 1930. godine. Jedanaestogodišnja djevojčica Venetia Burney tog je jutra doručkovala sa svojim djedom u kući u Oxfordu. Djed joj je upravo bio čitao članak iz The Timesa kako je otkriven deveti po redu planet Sunčevog sustava. Venetia je zastala, promislila i rekla kako bi se taj novi planet trebao zvati Pluton. Djed je bio toliko oduševljen njezinom idejom da je odmah pisao Vestu Slipheru, ravnatelju najvećeg opservatorija u Arizoni, kojem se pak toliko svidio prijedlog njegove unuke i od tada se Pluton zove baš tako – Pluton! Venitia je za to primila i novčanu nagradu koja je iznosila 5 funti. Danas bi to bilo 300 funti, odnosno otprilike 2500 kuna. Sigurna sam da je Venetia ispalila to ime jer je u školi učila o grčkoj mitologiji. Pluton je grčki bog podzemlja. Ovaj je planet udaljen od Sunca 5,9 milijardi kilometara. Da usporedimo - Sunčeva svjetlost na Zemlju dopire za 8 minuta, a na Pluton za 5 i pol sati. Kao Venera i Uran, i Pluton ima retrogradnu rotaciju, a to znači da se okreće u suprotnom smjeru u odnosu na Zemlju (Sunce mu izlazi na zapadu, a zalazi na istoku). Jedini je od svih planeta koji ima atmosferu (otrovna je za ljude zbog ugljičnog monoksida). Kada je najbliži Suncu, atmosfera je plinovita, a kada je najudaljeniji, taj plin se smrzava i pada poput snijega. Ispod njegove površine nalazi se ocean (zapravo je to smrznuta voda) čija dubina iznosi 100 do 180 metara. Ima 5 prirodnih satelita, od kojih je najpoznatiji Haron. Otkrio ga je američki astronom Jim W. Christy 1978. godine. Nakon što se te večeri vraćao s posla kući zajedno sa svojom ženom Charlene, rekao joj je da će otkriveni satelit nazvati po njoj. On ju je zvao Char. Ali meni se ipak čini da je i on bio zaluđen grčkom mitologijom, a manje svojom ženom. Haron je grčki bog podzemlja koji prevozi duše umrlih preko rijeke Stiks. Pitam se hoće li među njima biti i moj Major Tom?

(fotografija; pexels.com)