Ponovo je uključila mobitel. No, ovoga puta nije stigla ni jedna Lukina poruka. Sjela je na krevet i pročitala sve one stare. Sada se pitala je li ipak negdje pogriješila, nešto krivo razumjela, shvatila, protumačila, nešto krivo napravila. Naravno da si Luki dosadila. Dosadila si i samoj sebi!
Odgovorila je na tatine poruke: Sve ok, nisam skužila da mi se mobitel ugasio. Pozdrav! Nije znala što bi mu više napisala.
Otvorila je prozor i navukla zavjese. Sobu je našpricala nekakvim uljem od lavande protiv komaraca. Ugasila je svjetlo i upalila ono malo na noćnom ormariću. Namjeravala je čitati, iako je već bilo prošlo jedanaest sati. Iz djedove je knjižnice izvukla Plavu točku u svemiru.
"Tina", začula je tiho dozivanje. Mama? Izabela? Karlo? Marko? Odložila je knjigu i ustala. Odškrinula je vrata i osluškivala. Mrak. Svi spavaju.
"Tina", opet isti glas. Lukin.
Razmaknula je zavjese. Jedva ga je uočila u onom mraku. A on nije mogao vidjeti njezin osmijeh, što je zapravo bilo i više nego dobro.
"Što ćeš ti tu?" tiho je rekla.
"Vidio sam svjetlo", rekao je. "Daj, nećeš valjda stajati na tom prozoru kao Julija? Spusti se dolje."
Tiho, najtiše što je mogla, izašla je iz sobe. Djeda nije bilo u potkrovlju. Spustila se stubama i otvorila ulazna vrata. U dva koraka našla se u stražnjem dvorištu. Luka je sjedio na klupici.
"Hej", ponovila je i sjela pored njega. U spavaćici.
Pogledao ju je.
"Jebote, što si to napravila s kosom?"
"Ošišala je. Ana ju je kasnije popravila. Nije tako strašno?"
Rukom je prešao po njezinoj kratkoj kosi.
"Zapravo je odlično. Barem mi se sada tako čini, dok te ne vidim sutra po danu."
Primaknula mu se bliže i zagrlila ga. "Glup si, znaš?" Glava joj je bila ispod njegove. Tako je lijepo mirisao, kao i uvijek. A ona je to propuštala već sedam dana.
"Luka", započela je, "što se dogodilo?"
"Ti reci prva."
Ispričala mu je kako je srela Nikšu koji ju je pozvao na kavu i spomenuo joj party koji se navečer održava kod Luke. Zapravo je Ines okupljala to neko društvo, a Nikša joj je samo prenio poziv. I pritom joj se još uvaljivao. Najradije bi ga bila tresnula preko njuške. Planula je u trenu. Bila je bijesna jer nije pozvao i nju već samo Ines. Mislila je da, ma svašta je mislila.
"Tina, nije bilo nikakvog partyja."
"Kako to misliš?" odmaknula se i začuđeno ga pogledala.
"Blef, čisti Inesin blef. Znala je kako ćeš reagirati ako ti Nikša kaže za party na koji te ja nisam pozvao."
"Sereš?"
"Stvarno!"
"Pa gdje si onda bio to popodne? Zašto si rekao da se ne nećemo vidjeti?"
"Silvano je morao ići u Pulu. Dan ranije je uganuo ruku kopajući u vrtu. Ja sam ga vozio. Vratili smo se tek navečer."
Osjećala se tako jadno, tako glupo, tako djetinjasto. Luka ju je ponovo zagrlio.
"Jeste li ti i Ines..." upitala ga je.
Nije bila sigurna želi li čuti odgovor koji će uslijediti.
"Davno završena priča", rekao je. "Ali stvarno davno."
"Kako si saznao što se dogodilo?"
"Nikša mi je ispričao."
"Luka, što si napravio Nikši?" upitala ga je u nevjerici, povezujući cijelu priču. "Nisi valjda?"
"Tresnuo sam ga preko glupe njuške. Isto ono što si i ti željela napraviti."
"Jadna sam, jel' da? Baš, ono, jadna?"
"Ma nisi. Dobro, jesi. Možda malo."
Osjetio je njezin lagani udarac. Odmaknuo ju je i poljubio.
"Luka", rekla je, "uvijek me ljubiš na isti način."
"Kako?" upitao ju je.
"Najprije mi odmakneš kosu iza uha, potom me primiš za lice pa me poljubiš. Ali sada je drugačije."
"Ovako?" poljubio ju je još jednom.
"Ovako", ponovila je. "Grozna sam?"
"Zašto bi bila? Pa samo si sjebala zadnjih sedam dana!"
Nije željela ispustiti Luku iz zagrljaja. Nikad više.
"Hoću da budeš pored mene", rekla je. "I ujutro kad se probudim."
Luka je skinuo svoju majicu i pružio je Tini: "Obuci je. Trebat će ti." Pružio joj je ruku. Šutke ju je prihvatila.
Osjećala je svaki, pa i najmanji kamenčić pod bosim stopalima, sve dok nisu došli do Lukinog off-roada.
"Bit ćeš kući prije nego što tvoji ustanu. Ne brini", rekao je sa smiješkom, primijetivši Tinin pogled koji je govorio kuda to idemo?!
Mama će me ubiti. Karlo će me ubiti. Iz će me ubiti. Dobro, ona možda i neće, ali nikad ne znaš. Još mu uvijek možeš reći: "Stani! Vrati se! Idem kući!" Hoćeš? Nećeš. Onda prestani, ok?
Vozili su se mračnim zaseocima ni sama ne zna koliko. Tu i tamo primijetila bi pokoje svjetlo ili prometni znak. Šutjeli su. Zatvorila je oči, ali nije spavala. Onda je osjetila da su stali. Čula je Lukino i svoje ujednačeno disanje.
"Tina..." tiho ju je zazvao.
Ništa mu nije odgovorila.
"Tina..." ponovio je još jednom.
"Mmmm..." promrmljala je, praveći se da spava, i položila glavu na Lukino rame.
U ovom trenutku to joj je bilo dovoljno. A to nije namjeravala ničime pokvariti niti opteretiti njihov ionako ne baš jednostavan odnos. Ona, Luka, tišina, daleko od svih. Savršeno.
I onda je stvarno zaspala.
Probudilo ju je Lukino gurkanje. Trebalo joj je par sekundi da shvati gdje je. Ležala je preko dva sjedišta pokrivena dekom. Pored Luke. Protrljala je oči i ustala. Pred njima se ukazalo veliko sunce u izlasku. Bilo je to nešto najljepše što je ikada vidjela.
"Mislio sam da bi ti se moglo svidjeti", rekao je.
"Ne možeš ni zamisliti koliko."
Rukom mu je dotaknula lice i rekla: "Vozi me kući dok sam još živa!"
Luka ju je ostavio ispred ulaznih vrata. Tiho se uspela na kat i nečujno zatvorila vrata svoje sobe. Bilo je sedam ujutro.
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar