Jučer je čula Lukin glas u dvorištu. Protrnula je. Izabela ga je ljubazno obavijestila da je Tina otišla s djedom u tjednu kupovinu. Poslije joj je rekla da je to napravila sada i nikada više. Luka je jako drag dečko i ne zaslužuje takvo ponašanje! Gotovo da je prečula njezine riječi. Dobila je još jedan dan ekstra. I to je trenutno bilo najvažnije.
Jutro je bilo kao i svako drugo. Nakon tjedana provedenih na selu, opet se osjećala kao da je na početku, kao da je stigla ovdje tek jučer. Nije znala što bi sama sa sobom. Popodneva su joj bila beskrajno duga. Čak je ni djedove priče o planetima nisu mogle oraspoložiti. I ono najgore od svega – Luka joj je strašno nedostajao. Ali nije imala namjeru popustiti. Tvrdoglava k'o mazga!
Doručkovali su za stolom u dvorištu kada je začula automobil koji se približavao kući. Zamalo da se nije ugušila keksom koji je maloprije utrpala u usta. Luka! Nije valjda! No, ubrzo je prepoznala o kome se radi – plavi Nissan Micra. Mama! Prisjetila se spuštanja slušalice u zadnjem razgovoru.
Marko joj je odmah pohrlio u zagrljaj. Mama ga je zasula poljupcima. Zašto je došla tako rano? Pa tek je početak kolovoza! Krenula je prema njima držeći Marka za ruku. Nije mogla suspregnuti čuđenje ugledavši svoju kćer.
"Tina, pa gdje je nestala tvoja predivna kosa?"
"Nema je više. Malo promjene", trudila se osmjehnuti.
Teško da bi to i sama sebi priznala, no bila je zavidna mami na njezinoj dugačkoj kosi.
"Lijepa si ovako, znaš? Uvijek tako drugačija. Svoja", mama ju je pomilovala po licu.
E sada je stvarno mislila da će zaplakati.
"Evo mene malo ranije", rekla je. "Mislim da je vrijeme da razriješimo puno toga."
Bila je odlučna. Nije bila onako tužna i shrvana kao kada ih je ostavila na ljetovanju. Kada je Tini do boli išla na živce. Mislila je tada da će mama ostati takva do kraja života.
"Tata", obratila se Karlu, "pomogneš mi iznijeti stvari iz auta?"
U jednoj je ruci nosila torbu, a u drugoj veliki tanjur kolača. Djed je pak teglio drugu torbu i košaru punu boca vina.
"Pogledaj što sam dobio!" bio je izvan sebe od sreće.
Bilo ih je najmanje deset: francuskih, talijanskih i kalifornijskih. Pažljivo je uzimao bocu po bocu, kao da u rukama drži krunu kraljice Elizabete.
"Ma vidi ti... Frescobaldi, Grgich, Brunello di Montalcino..." mrmljao je.
"Ivanova kolekcija", rekla je mama. "Kao da će znati ako mu nešto nedostaje..."
"Barem je u nečemu bio majstor! Tko bi rekao? Mislio sam da se samo preserava i..." dodao je.
"Tata", mama mu je uputila značajan pogled.
Tina je i nadalje nepomično sjedila. Marko je trpao kolače, jedan za drugim. Baka je nestala u kuhinji napraviti još jednu kavu, a djed je pohitao spremiti svoje blago.
"Kako to da si tako rano došla?" upitala ju je.
"Jer želim s tobom razgovarati, licem u lice."
Uistinu, mama je davala kratke i jasne odgovore, i to tonom koji nije uključivao ikakvu naznaku slabosti.
"I... sad je sve gotovo?" upitala je pogledavši je.
"Da, je."
"A Marko?"
"I njemu ću reći. Kada me maloprije pitao gdje je tata, rekla sam mu da je na nekom seminaru. Još malo kupujem vrijeme."
Zašutjele su. Baka je iznijela na stol kavu i čiste šalice.
"I ja bih malo... s mlijekom", rekla je Tina.
"Pa ti nikad ne piješ pravu kavu", primijetila je mama. "Stvarno su se dogodile promjene."
***
Popodne je mama pokucala na vrata njezine sobe. Tina je sjedila na krevetu sa slušalicama u ušima. Nije ju ni čula kada je ušla. Opet je bila u društvu Majora Toma. Osjetila je njezinu ruku na ramenu.
"Čujem da te djed očarao svojim pričama", rekla je. "Sada je konačno našao nekog sebi ravnog."
"Zanimljivo je to sve, znaš", zamišljeno je odgovorila.
"Tina, vrijeme je da nas dvije budemo iskrene", započela je mama. "Dakle..."
"Mama, ne ovdje", prekinula ju je. "Vodim te na jedno posebno mjesto. Bez suvišnih ljudi i bez suvišnih zvukova", ponovila je Lukine riječi.
"Može", u trenu je pristala.
Otvorila je ormar i nataknula na glavu svoj bijeli šešir. Potom su iz djedovog skladišta u stražnjem dvorištu izvukle bicikle.
"Kada si naučila voziti?" upitala ju je u nevjerici.
"Ovoga ljeta", nasmiješila se. "Luka me naučio."
"Onaj dečko... Silvanov i Eldin unuk?"
"Da, on", bilo je sve što je rekla.
Povezle su se Tini dobro poznatim putem preko polja do ruba šume. Nadala se samo da neće zateći Luku jer onda je sve propalo. Ali on ionako provodi vrijeme s Ines.
"Predivno je", rekla je mama, prislonila bicikl o stablo i sjela na travu. "Često dolaziš ovdje?"
"Dolazila sam."
Rukom joj je dala znak neka sjedne pored nje. Ispričala joj je sve. Saznala je za tatinu vezu s Doris (tako se, naime, zvala nova tatina djevojka) koja je trajala već neko vrijeme. Na početku samoj sebi nije željela priznati da se to uistinu dogodilo. Odlučila je da će zatvoriti oči i nastaviti dalje, kao da je sve u najboljem redu. Ono što ne vidiš, to ni ne postoji. Ali nije bilo tako. Sve je manje boravio kući, nalazeći svakojake isprike: na seminaru je, mora dulje ostati u bolnici jer ima neodgodivog posla, iznenada su ga zvali zbog neke hitne operacije, zamijenili su mu smjene. I tako dalje, i tako dalje. A ona je postajala sve depresivnija jer svijet koji je izgradila, s dvoje predivne djece, sada se urušavao pred njezinim očima. Vrhunac je bila ona večer kada je bacila tanjur na pod i otrčala u svoju sobu. Prolazili su dani, tjedni i mjeseci. Situacija je bila nepodnošljiva. Gotovo da uopće i nisu razgovarali. Ona se trudila, koliko je mogla, uvjeriti nju i Marka kako je sve u redu. I tata je prihvatio tu glupu igru. Osjećala je da više ne može tako, da će je ovaj vrtlog laži jednostavno prožvakati i ispljunuti. Zato je odlučila da će ih neko vrijeme skloniti kod djeda i bake. Da ne moraju gledati svake večeri njihovu loše odglumljenu predstavu. Idući ga je dan posjela za stol i postavila mu niz neugodnih pitanja. Barem sada nije lagao. Rekao joj je kada ju je i gdje upoznao. Rekao joj je kako se uz nju osjeća sretno. Rekao joj je sve ono što nije željela čuti. Zatražila je razvod. Pristao je. Doduše, nije mislila da će tako lako odustati od nje. Nekoliko je puta Tini ponovila baš to – odustao je od mene, ali nikada neće odustati od vas. Prepustio joj je stan, na što ona nije pristala. Nije željela ostati u stanu koji bi je uporno zadržavao u prošlosti. U idućih je nekoliko dana ispraznila sve njihove ormare, ladice i police. Školske knjige, bilježnice, olovke, laptope, tanjure, čaše, lonce, tave, čak i šampone i pjene za tuširanje, sve je to posložila u desetke kutija koje je odvezla u stan djeda i bake. Njihov novi dom. Tata joj je pomogao u selidbi. Bilo je to istovremeno i smiješno i tužno, rekla je. Oprala je podove, vrata i stakla, obrisala prašinu, usisavala; perilica je radila 24 sata; ispeglala je tonu robe. Uredila je njihove nove sobe, kuhinju, dnevni boravak i kupaonicu. Onaj dan kada ju je Tina nazvala, uistinu je čitala neki krimić i ispijala kavu. Bio je to prvi trenutak predaha nakon svega.
Tina je ni jednom nije prekinula.
"U svemu tome nisam znala da ti znaš", zaključila je mama.
"Rekla sam ti", tiho je rekla. "Vidjela sam ih zajedno nekoliko puta, a onda sam je i upoznala."
"Žao mi je, tako mi je žao", ponavljala je mama.
"I to je sada - to?" upitala ju je Tina.
"Da", mama je tiho odgovorila.
Obuhvatila joj je ramena. Tina se nije pobunila. Više nije željela razgovarati o tome. Još mnogo toga mora pitati mamu, ali ne sada i ne danas.Krenule su prema kući. Tina nije skidala šešir, iako sunca više nije bilo.
Poslije večere baka je u dnevnom boravku pripremila krevet za mamu.
"Htjela sam te pitati... ovaj... voljela bih da noćas spavamo zajedno", predložila joj je gledajući u pod.
Nije se mogla sjetiti kada je zadnji put zaspala u maminom naručju.
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar