More, more...

Ujutro kada se probudila, mame nije bilo u sobi. Šest sati. Osjećala se neopisivo umorno. Kao da je danima pješačila do željenog odredišta. Samo još uvijek nije bila sigurna je li uistinu ondje i stigla. Na prstima se spustila u prizemlje. Kuhinja je bila prazna. Provirila je u dvorište. Mama je sjedila sa šalicom kave u ruci. Zakoračila je bosih nogu po betonu. Usitnjeni kamenčići podsjetili su je na Mjesečevu prašinu iz sna.
"Hej", rekla je.
"Oh, zar ne spavaš?" upitala ju je nalijevajući si drugu kavu.
"Ovdje se rano budim."
"Imam jedno iznenađenje za tebe i Marka", zagonetno je rekla.
"Koje?" malo je živnula.
"Pogodi!" bila je tajnovita.
"Idemo negdje na izlet?" bilo je prvo čega se dosjetila, iako to baš i nije bilo neko iznenađenje. Možda skoknemo do Trsta?
"Bolje!"
"Nemam pojma."
"Vodim vas na more", mama joj se osmjehnula.
"Na more?! Stvarno?! Ne šališ se?!" oduševljeno je uzviknula. "Ali", odjednom je zastala, "nemam kupaći."
"Sve sam ti donijela, i kupaći, i ručnik, i tvoj Coppertone. Idem probuditi Marka", ustala je.
"Super! Pripremit ću nam doručak!"
"Tina, obuci japanke", doviknula je mama, ali Tina je ionako nije čula.
Već u osam sjedili su u autu, spremni za polazak. Šešir s glave nije skidala. Loša navika, tata, loša navika. Marko je poskakivao na zadnjem sjedištu u svojoj sjedalici. Najveća je, naravno, bila torba s njegovim kanticama i lopaticama.
"Vidimo se predvečer", dobacila je baki. "Pozdrav!"
Tina je imala osjećaj kao da sjedi na iglama. Koje su, uz to, još i užarene. Nije mogla dočekati trenutak kada će zaplivati. Na prvom raskršću ugledala je Luku. Zastao je. Pogled nije trajao dulje od par sekundi, no Tini se učinilo da je trajao godinama. Nije se pomaknuo s mjesta sve dok Nissan nije nestao iz njegovog vidokruga.

***

Gužva je bila nepodnošljiva. Mama je pola sata tražila parking. Tina je gunđala zašto je toliko puno turista. Marko je vikao da mu je vruće. Konačno su ugledali prazno mjesto i povikali:

"Tamo, tamo! Vidiš? Ne lijevo! Desno! Ravno! Daj, brže, uvalit će se ovaj Opel! Skreni!"

Uletjela je brzinom vozača Formule 1.

"Vi stvarno niste normalni! Vičete kao da se utapate! Kako ću sada izaći iz auta? Nema šanse da otvorim vrata! Majko moja, dobro da nisam ogrebla ovog pored sebe!"
"Ja ću se prva provući, a ti onda zakorači na moje mjesto", predložila je Tina.
Nakon izlaska uz Markove povike – Mama hoda kao pas – izvadili su stvari iz prtljažnika. Slijedio je još jedan podvig zvan nađi neko dobro mjesto, po mogućnosti u hladu, a malo i na suncu. Hodali su šumovitim stazama Zelene lagune. Kada bi netko rekao: Ovdje!, mama bi odgovorila: Nema hlada. Idemo dalje. Ovdje! Ne, ne, kako ću ući u more? Hoću na plažu! oglasio bi se Marko. Ovdje! Ma daj, što je vama? protestirala bi Tina. Nastavili su hodati, već pomalo na rubu živaca. I onda se pred njima otvorila predivna šljunčana plaža iznad koje se protezao zidić u hladu borova. Ovdje!
Tina je rasprostrla svoj šareni ručnik, brzinski skinula haljinu, odbacila japanke i potrčala u prozirno-plavo more. Kada je došla do koljena, zaronila je. Izronila je nakon desetak zamaha. Ovo ne bi mijenjala ni za što na svijetu. Dobro, osim, možda, za ponovno prijateljstvo s Lukom. Ponovo je zaronila, raširila ruke i prepustila se. Jednom je gledala neki film, više se i ne sjeća kako se zvao, o jednom instruktoru ronjenja na dah koji se osjećao slobodnim samo ispod površine mora. Zadnja scena filma predstavlja njegov zadnji zaron. Bez mogućnosti povratka. Bez želje za povratkom. Kao Major Tom u svemiru. Opet je izronila. Okrenula se prema plaži i vidjela mamu koja joj uporno maše i rukom je poziva neka dopliva bliže obali. Marko je sjedio u plićaku i čekao je. Preplavila ju je tuga, baš poput valova. Kako ćeš ti preživjeti sve ovo? Meni je u tvojim godinama bilo super. Sjela je na pijesak i zagrlila ga. Vikao je neka ga pusti jer je mokra. Dohvatila je kanticu i lopaticu i počela graditi nešto što je trebalo nalikovati na dvorac. Mama je uzela Marka za ruku i odvela ga u more. Prošle je godine naučio plivati bez rukavića zahvaljujući tati. Tada su bili na okupu. Tina je silno željela vjerovati i da su bili sretni.
Ostali su na moru do zalaska sunca. Kada su se vratili u Grožnjan, već je bilo osam sati.
Navečer, prije spavanja, ipak je uključila mobitel. Zatrpale su je Lukine poruke:
Tina, o čemu se radi? Tina, što se dogodilo? Znam da si tu. Zašto se ne javljaš? Dobro, koji ti je?
I, naravno, tatine: Kako si? Koliko ostajete u Grožnjanu? Radujem se skorom susretu. Zašto mi ne odgovaraš na poruke? Uključi više taj mobitel!

Definitivno previše. Bio je dovoljan samo jedan klik i pozdravna poruka proizvođača da Luku i tatu zadrži, barem još neko vrijeme, izvan svog života.

(fotografija: pexels.com)