Neobičan prvi razgovor

Vukla se poput krepane mačke. Više nije znala gdje da se zavuče. Sunce je nemilosrdno obasjavalo cijelu kuću. Razmišljala je čak da nazove mamu, ali je ubrzo od toga odustala. Nije znala što bi joj rekla. Na kraju si je napunila čašu soka i utrpala u nju kockice leda te se uspela ljestvama u potkrovlje. Navukla je zavjese i nastavila čitati knjigu o Sunčevom sustavu. Gotovo da nije mogla zamisliti kako se iznad nas prostire cijeli beskonačni svijet kojim haraju stotinama godina stare oluje, eruptiraju vulkani i udaraju munje. Čitala je dalje srčući hladan sok kroz slamčicu. U Sunčevom sustavu Zemlja je jedan od manjih planeta, nakon Merkura, Marsa i Venere. Ostali planeti su golemi. A sav život postoji samo na Zemlji. Ili možda pak ne? Gledala je prošle jeseni emisiju Mars 2037 na National Geographicu o tome kako ga se namjerava naseliti u daljnjoj budućnosti. Naime, otkriveno je da su u njegovoj prošlosti postojale rijeke, a možda i oceani, što bi svakako trebalo omogućiti i ljudski život. Ta ju je pomisao užasavala. Zamisli da te presele miljama daleko od kuće? Možda s ljudima s kojima ne bi želio dijeliti godine svog života? Na primjer s Lukom? I da živiš izoliran u nekakvoj kapsuli dok vani bjesni pješčana oluja, kada ne vidiš ni prst pred nosom? Satima je plovila svemirskim prostranstvima sve dok je Marko nije pozvao na večeru.
Predvečer je Tinu čekala jedna u nizu njezinih obaveza – zalijevanje rajčica. Navukla je gumene čizme i krenula u vrt. Već se spustio sumrak i nebo je doslovno gorjelo u svim mogućim nijansama crvene boje. Dohvatila je gumenu cijev i stala zalijevati sadnicu po sadnicu. Prethodno je, naravno, provjerila koliko je zemlja suha. Stavila bi prst u zemlju i ako su prva dva centimetra bila suha, znala je da je vrijeme za zalijevanje i koliko je vode potrebno svakoj sadnici. Već je postala prava stručnjakinja za vrtlarske poslove! Nokte će si ionako urediti kasnije, prije spavanja. Djed je u međuvremenu provjeravao koliko ima zrelih plodova. I pritom tamanio paukove i smrdljive martine koji bi mogli ugroziti njegov ljetni urod. One zrele, crvene i mekane, lagano bi odvojio od stabljike i odložio u kantu. Baka je od njih pripremala salsu (ili šalšu, kako kažu u Istri, dok je tata uporno inzistirao na izrazu umak od rajčica) koja bi znala potrajati cijelu zimu. Bila je tako gusta i mirisna. Tina je imala osjećaj u onim hladnim mjesecima kao da je sa svakom bocom nanovo oživjela ljeto.
Kada su završili posao, već se smračilo. Djed ju je, pogledavši na sat, zamolio neka namota cijev za vodu jer njemu upravo počinje politička emisija koju ne želi propustiti. I pritom joj obećao da će sutra promatrati nebo jer zasigurno će i nadalje biti vedro vrijeme.
I baš kada je sve spremila, sjela na klupu, skinula blatnjave čizme i nataknula japanke, osjetila je nečije ruke na ramenima. Najprije samo lagani dodir, a potom je stisak postajao sve jači. Poskočila je i vrisnula koliko je glasno mogla. U sekundi joj se u glavi odvrtio najgori mogući horor-film. Okrenula se i ugledala – Luku. Cerekao se i još je uvijek stajao u sigurnosti mraka. Ruku je položila na srce koje joj je tuklo ma ne sto nego tisuću na sat i glasno disala.
"Idiote glupi!!! Koji ti je!!!" jedva je progovorila.
Djed i baka izjurili su iz kuće poput munje.
"Tina, ljubavi, što se dogodilo?!" baka ju je već grlila. "Sva drhtiš!"
"Ma ništa", odgovorila je polako dolazeći k sebi. "Preko motike je bila prebačena Karlova kabanica i u mraku mi se učinilo, znaš, da je netko ovdje. Stvarno sam se prestrašila. Mislim, ipak ovo nije centar Pariza. Ali sada je sve u redu, stvarno."
"Oh, dobro, dobro", baka ju je i nadalje držala u zagrljaju.
A potom se obratila djedu: "Znaš, kada bi pospremio svoje krpe, takve se stvari djeci ne bi događale. Zamisli da je Marko bio s njom!"
Djed je nešto progunđao, kao i inače, te krenuo spremiti tu nesretnu kabanicu.
"Karlo, pusti, ja ću. Sve je ok, stvarno", rekla je odjednom Tina.
Kada su djed i baka ponovo ušli u kuću, odjurila je do Luke i gurnula ga svom snagom.
"Budalo jedna!!! Stvarno si idiot!!! To sam do sada i mislila, a večeras si mi samo to potvrdio! Baš si jadan!!!" kipjela je od bijesa.
"Ma daj, nemoj mi reći da si se stvarno tako prepala?!"
"A što misliš?! Uopće te nisam vidjela! Ni čula!"
"Bio sam u prolazu, vidio sam te kako sjediš na klupi i..."
"...i onda si odlučio pokazati mi da si jebeni seronja", završila je rečenicu umjesto njega.
"Mislio sam ti vratiti za današnji srednji prst", rekao je smiješeći se.
"Molim?! Ti nisi normalan!"
"Stvarno si dobra lažljivica. Kada si to naučila?"
"Još u vrtiću", odgovorila je i sjela na klupu. "Kada sam izmišljala bezbroj razloga da ostanem kući."
Luka je sjeo pored nje.
"Sorry, nije mi bila namjera prestrašiti te, barem ne tako jako da počneš vrištati."
Dodirivali su se koljenima. Osjetila je toplinu Lukinog tijela i njegov tako ugodan i svjež miris dezodoransa. Ali i svoj neugodan miris znoja. Zapravo smrad. A ako ga osjeti ona, onda nema šanse da ga ne osjeti i Luka. Odmah je ustala.
"Ajde bok", pozdravila ga je.
"Tina, čekaj", rekao je i lagano je uhvatio za ruku. "Htio sam te pitati ako bi sutra navečer išla sa mnom do Grožnjana na jedan koncert?"
"S tobom?! Što ti pada na pamet?!" izvukla je svoju nadlakticu iz njegovog dlana i odmarširala u kuću.
Djed je gledao svoju emisiju i pritom spominjao sudionicima i majku i oca u ne baš čednim odnosima. Nije mu htjela odvraćati pažnju. Uspela se na kat i krenula ravno pod tuš. Dok je brisala kosu ručnikom, provirila je u bakinu sobu. Marko je spavao, a ona je čitala neku knjigu.
"Laku noć", prošaptala je.
"Laku noć i lijepo sanjaj", baka joj je poslala poljubac.
Ušla je u svoju sobu, zatvorila prozor i navukla zavjese. Legla je po sredini kreveta. I premda to nije željela, misli su joj se stalno vraćale na Luku. Još je mogla osjetiti njegov miris. Glupačo, saberi se! Lik možda i je zgodan, ali je idiot! To ti je valjda jasno? Ili nije? Dobro, da, je, jasno mi je. Ali... Nema ali! Koncert? Ha, ha, samo sanjaj!
Ugasila je svjetlo na noćnom ormariću i navukla plahtu preko glave.

(fotografija: pexels.com)

Neopisivo dobar osjećaj

Probudila se ranije nego inače. Zapravo, već se neko vrijeme rano budi. Otkako je na selu, više ne može spavati do podne. Kroz otvoreni prozor dopire prva jutarnja svjetlost, čuje glasove ljudi u poljima i neumorne cvrčke koji, kako joj se čini, nikada ne utihnu. I da, onog pijetla koji počinje kukurikati već u četiri ujutro. Trebalo bi ga ušutkati i od njega skuhati juhu. Doduše, ona je ne bi ni okusila.
Ustala je i otvorila ormar. Što bih danas mogla obući? premišljala se prebirući po odjeći. Odabrala je široke hlače i majicu na bretelice u etno-stilu. Nakon što je u kupaonici provela pola sata, spustila se na doručak. Ovdje ionako svi rano ustaju.
Djed i baka sjedili su za stolom u tišini. Ispijali su svoju prvu jutarnju kavu. Jučer navečer čula je nekakvu prigušenu prepirku iz njihove sobe. Naslonila se na vrata, tiho, i jedva je mogla razabrati pokoju rečenicu. Pa gdje ti je bila pamet? I to još pred njima! Ako si slučajno zaboravio, oni su i njegova djeca, a ne samo Irenina! Znam da je ona tvoja kći, ali stvarno si prešao svaku granicu! Zastala je. Čekala je da djed nešto odgovori. Ali nije.
"Dobro jutro!" pozdravila ih je najveselije što je mogla.
"Dobro jutro", odgovorila joj je baka. "O, kako si lijepa jutros", zavrtjela ju je oko ruke. "Sada će doručak."
"Pusti, sama ću", rekla je Tina i stala si pripremati žitne pahuljice s jogurtom od jagode. "A vi uživajte u kavi", bilo je prvo što joj je palo na pamet. Djed ju je pogledao kao da ne shvaća je li ona ironična ili priglupa.
Primijetila je da je hladnjak već poprilično prazan.
"Tina, danas moramo ići po namirnice za cijeli tjedan. Ja ne idem jer imam drugog posla. Mogla bi ti ići s njim i pomoći mu u kupovini. Zar ne, Karlo?" upitala ga je s polusmiješkom.
"Hm, da, može", promrmljao je.
Stari, ovoga te puta svjetski zakucala. Vodi 10 : 0. Protiv nje nemaš nikakve šanse, pomislila je.
"I kada krećemo?" upitala je trpajući žlicu u usta.
"Ovo vam je popis", predala je Tini papirić ispisan urednim rukopisom. "Pazi da kupi sve što sam napisala."
Tina se uspela na kat, još jednom oprala zube, nanijela na lice BB kremu, počešljala svoje crvene kovrče i usne premazala ružičastim sjajilom. Pa ipak ide u grad! Malo se premišljala oko nakita i konačno se odlučila za narukvicu napravljenu od nekadašnje srebrne žlice. Još jedan u nizu maminih poklona. Zastala je na trenutak. Dohvatila je torbu i sunčane naočale te jurnula stubama. Djed ju je već čekao u terencu. Iako su namjeravali svratiti do Pazina, Tina mu je predložila ako bi je ipak mogao odvesti do Poreča. Složio se u trenu.
Dok su se spuštali u prema glavnoj cesti koja će je odvesti u civilizaciju, primijetila je Luku. Teglio je nekakve kante prepune zemlje. Kada ju je ugledao, spustio ih je na tlo, usta složio u nekakav polusmiješak i namignuo joj. Tina mu je pokazala srednji prst.
"Dakle, kada odraste, Marko ne smije postati kao Luka, to si mislila?"
"Kako si skužio?" začuđeno ga je upitala.
"Eto", kratko je odgovorio. "Ali Luka, za razliku od nekoga, nije kreten. Dobar je on dečko."
Daj, stari, nemoj me nasmijavati!

***

Kolica su bila natrpana svime i svačime. Do vrha. Bilo je tu namirnica za cijeli mjesec, a ne za tjedan dana – tjestenina, riža, brašno, ulje, šećer, mlijeko, jogurti, sir, razni namazi i pahuljice, Nesquik, Nes cafe (pet kutija), kava, deterdženti za rublje. I tako dalje, i tako dalje. Nakon što su sve potrpali u dvije velike torbe koje su strpali u prtljažnik, odvezli su se do grada. Djed ju je poveo na Nes cafe u središte Poreča. Putem joj je kupio i štrudlu od jabuka. Sebi je naručio espresso. Pripalio je cigaretu i prekrižio ruke. Djed je bio čovjek u srednjim šezdesetim godinama, sportske građe, kosa mu je bila prosijeda, jednako kao i brada. Kada je čitao novine, stavio bi one crne hipsterske naočale. Totalno otkačen tip. Mora da su ga klinci u srednjoj obožavali.
"I, kako ti se čini život u pripizdini?" upitao ju je, pritom joj namignuvši.
"Pa, ono, prolazno", odgovorila je udobno se zavalivši među jastuke. "Uostalom, kao da imam izbora."
"Trenutno nemaš, ali imat ćeš", rekao je otpuhnuvši dim kroz nosnice.
"Tebi je ovdje ok, mislim, nakon što si godine i godine proveo u gradu? Ne fali ti more?"
"Ja sam odrastao u Grožnjanu. Srednju školu i fakultet završio sam u Zagrebu, a potom se preselio u Rijeku. Da, lijepi su gradovi, pogotovo kada si mlad. Ali kada dođeš u moje godine, sve ti više i više odgovaraju mir i tišina."
"A onaj teleskop u potkrovlju?"
"To je posebna uživancija. Ne bi vjerovala koliko promatranje zvijezda može ispuniti čovjeka nekim posebnim osjećajem."
"Jel' to zato što si im iz godine u godine sve bliže?" ironično se nasmiješila.
"Vjerojatno. Ionako smo svi nastali iz iste svemirske prašine. Danas si tu, sutra gore."
"Ma daj, pa ti si mladić u najboljim godinama, znaš?" približila mu se i poljubila ga u obraz.
Raskuštrao ju je po kosi.
"I, sviđa ti se moj planetarij?"
"Nisam očekivala takvo što među kokoškama i rajčicama. Dobro, znam za onaj u Višnjanu. Ali ovo... E, da, posudila sam onu tvoju knjigu o Sunčevom sustavu, tako da je ne tražiš među policama. Ok?"
"Stvarno te zanima svijet iznad nas?"
"Da", iskreno je odgovorila. "Znaš, tata misli da sam malo, ono, priglupa i da me ništa ne zanima. Ali mene samo zanimaju stvari koje njega ne zanimaju", rekla je pomalo sjetno. "Ti znaš zašto smo tu, zar ne?" vrtjela je žlicu po praznoj šalici.
"Znam", kratko je odgovorio.
"Bed je sve to skupa, znaš? Ja samo želim... želim da se sve ovo stiša."
"Hoće, ali prepusti to vremenu. Ne možemo živjeti u neprekidnom kaosu. Pa čak i u kaosu ima reda", rekao je ugasivši cigaretu, drugu po redu.
Potom je zašutjela. Kroz sunčane naočale zagledala se negdje u daljinu.
I djed je šutio. Nije ju htio tlačiti suvišnim pitanjima. Ako i kada bude spremna, razgovarat će i o tome.
"Tina", rekao je, "kada smo već ovdje, svratit ću do jednog svog poznanika. Ionako se ne vidimo često. Imaš sat vremena slobodno ako želiš prolunjati gradom."
"Stvarno?" sada se nasmiješila. "Super! Nađemo se kod auta."
Probijala se uskim uličicama staroga grada prepunim turista. Povremeno bi zastala ispred nekog izloga. Nije baš kao u shopping centru, ali ima zanimljivih stvarčica. Tako je ugledala i jednu bluzu bez rukava u patchwork stilu. Baš za ljeto! Ušla je u polumrak trgovine. Bila je tako ugodna na dodir. Prodavačica ju je stala uvjeravati neka je proba. I probala ju je. I uistinu je bila savršena. Ali zato cijena nije bila nimalo savršena. 250 kuna! Nema šanse! Skinula ju je, no nije mogla odvojiti pogled od nje. Na kraju je položila na pult dvije novčanice od 100 i jednu od 50 kuna. Prodavačica joj se ljubazno nasmiješila i predala joj vrećicu. I moraš mi se smješkati kada si me oljuštila do gole kože! Krenula je dalje i put ju je odveo do DM-a. I baš se sjetila da više nema šampona i balzama za kosu. Onaj Izabelin je grozan. Kada je zadnji put njime oprala kosu, imala je osjećaj da na glavi ima stog sijena. Motala se među policama. Aussie za normalnu kosu. Ovaj još nije probala. Otvorila je bočice. Opojan miris osvojio ju je u trenu. Cijena – 80 kuna. Pa ova lova samo curi, a ništa nisam kupila... Sat vremena prošao je u trenu. Od jednog uličnog prodavača kupila je još i mačku s buljavim očima za Marka. Na kraju je ostala bez prebijene pare. Nema veze, tata će nadoknaditi.
Ušavši u auto, uključili su klimu. Djed je ubacio CD The Moody Blues. Nights in white satin, Never reaching the end, Letters I've written, Never meaning to send... Nije se mogla sjetiti kada se zadnji put osjećala tako dobro.
Na putu kući opet je vidjela Luku. Sada joj je pak mahnuo. Samo je okrenula glavu.

(fotografija: pexels.com)

Nikad nemoj postati kreten!

Tina se polako privikavala na život na selu. Nije da je uživala, ali bio joj je podnošljiv. Nakon što se s Izabelom dogovorila oko podjele poslova, pomagala je djedu u sadnji i zalijevanju vrta, posebno u večernjem zalijevanju rajčica, te se brinula o cvjetnim gredicama ispred kuće. Kako je mogla odabrati koje će cvijeće posaditi, odlučila se za godeciju, gazaniju, uresnice, karanfile i vrtni mak.
Tog su jutra nakon doručka djed i baka morali otići u Pulu po neke sadnice. Nakon kraćeg premišljanja zaključila je da će ostati kući. Vožnja do Pule i natrag po ovoj žegi, traženje parkinga, jurcanje gradom, ne hvala. A kako Tina nije išla, nije išao ni Marko. Tim bolje, barem će imati društvo.
Dan je od jutra bio nepodnošljiv. Temperatura se popela do 30 stupnjeva. Tina je zato odjenula svijetlosmeđu prozračnu haljinu po kojoj su se rasuli ružičasti cvjetovi, ali srednje dugih rukava kako bi zaštitila ramena od sunca. Mamin poklon za prošli rođendan. Kao da je znala da će postati vrtlarica. Raspustila je kosu, namjestila šešir, navukla rukavice i krenula u dvorište. Marko je uporno htio zalijevati biljke. Zato mu je dala zalivalnik pa neka polijeva uokolo koliko hoće. I da, strogo mu je zabranila da pritom zalije mačku. Ili kokoši.
Okopavala je gredice kada je začula da im se približava neki off-road. Nema šanse da su se djed i baka već vratili. Podigla je glavu i rukom zaklonila pogled od sunca. Marko je u trenu doskakutao i sakrio se iza njezinih leđa.
Iz auta je izašao neki lik, par godina stariji od nje. Do sada ga još nije upoznala. Bio je visok, gotovo crne kose i očiju, odjeven u isprane traperice, bijelu majicu i crvene Starke. U ruci je nosio nešto što je Tinu podsjećalo na rezervne dijelove za djedov terenac.
"Bok! Karlo nije kući?" upitao ju je zastavši ispred nje.
"Ne, nije, on i Iz otišli su u Pulu", odgovorila je, još uvijek rukom zaklanjajući pogled.
"Iz?" bio je malo zbunjen.
"Izabela, moja baka."
"A tako..." usne je razvukao u polusmiješak. "Donio sam Karlu dijelove koje je tražio", nastavio je.
"Ok, možeš ih ostaviti ovdje", i dalje je stajala na istom mjestu.
"Inače, ja sam Luka, ljeto provodim tu u blizini, isto kod djeda i bake."
"Tina", kratko je odgovorila.
Potom je čučnuo, otprilike u Markovoj visini, i upitao ga: "A ti si?"
"Moj brat Marko", odgovorila je Tina i zaštitnički mu položila ruku na rame.
"Koliko imaš godina, frajeru?" nastavljao je nizati pitanja i Tini lagano ići na živce. Ok, frende, donio si što si donio i sada možeš ići svojim poslom.
"Šest", opet se oglasila.
"A on ne zna govoriti? Mislim, kad ti odgovaraš umjesto njega", Luka ju je gledao i nadalje se smiješeći.
Nije znala što bi mu odgovorila. Zbunila se. Luka je stavio ruke u džepove i čekao. Da nešto kaže, valjda.
"Naravno da zna. Ali, eto, ne voli razgovarati s osobama koje ne poznaje", sada je već bila otvoreno drska.
Prošao je Starkom po prašnjavoj zemlji i nadalje ne vadeći ruke iz džepova.
"Nego, Tina, mogu li dobiti čašu vode?" upitao ju je.
Kao da ga je zabavljalo to što ona stoji na suncu i već osjeća kako joj se znoj počinje cijediti ispod kose.
"Džizs", promrmljala je i krenula prema kuhinji. Najprije si je umila lice i kosu svezala u rep. Natočila je vodu i vratila se natrag u dvorište. Samo što se nije onesvijestila. Luka je u tih par trenutaka što je nije bilo uzeo njezin MP3 sa stola i preslušavao pjesme. Došlo joj je da ga zalije tom vodom,
"Modà? Malo si zaglavila u vremenu? Koliko si godina imala 2013.?"
"Što, mama i tata te nisu naučili da nije lijepo dirati tuđe stvari?" skinula mu je slušalice i uzela svoj MP3.
"Definitivno nije moj odabir", zaključio je. "Patetično!"
Kao da je tebe netko nešto pitao? Idiote!
"Evo", tutnula mu je čašu u ruku.
"Hvala!"
Otpio ju je u dva-tri gutljaja.
"Pozdravi Karla i Iz", ironično je naglasio to Iz. Bok, mali", mahnuo je Marku na odlasku. "Vidimo se!"
Ha, ha, samo se ti nadaj!
"Bok", procijedila je pozdrav.
Ušao je u svoj off-road, no prije nego što je krenuo, otvorio je prozor i dobacio Tini: "Ljepša si sa spuštenom kosom."
Odjednom je i Tinino lice postalo crveno, a ne samo njezina valovita kosa.
Namignuo joj je, ubacio u brzinu i nestao iz njihovog vidokruga.
"Tina, tko je taj Luka?" oglasio se konačno i Marko.
"Kreten, najobičniji kreten! Sada si vidio što nikada ne smiješ postati kada odrasteš."

***

"Tina mi je danas rekla da, kada ću biti velik, ne smijem biti kreten", ispalio je Marko za večerom. "Ali ja ću biti doktor, kao tata."
Zamalo se nije zagrcnula. I ugušila. Nastojala ga je ušutkati pogledom, ali Marko je bio nezaustavljiv.
"Djede, a što radi kreten?"
"Kreten vozi skupi auto, raspravlja o vrstama vina a da o tome nema pojma, pravi se da ga zanimaju radovi u polju i doveze ti djecu na ljetovanje protiv njihove volje", stao je nabrajati djed.
"Karlo!!!" ljutito je viknula Izabela. "Ti stvarno nemaš mjeru!"
Potom se obratila Marku: "Samo ti, ljubavi, budi doktor kad odrasteš pa ćeš liječiti svoju baku."
"Tako da ne umreš?" upitao ju je Marko.
"Baš tako, ljubavi, baš tako", rekla je osmjehnuvši se.
Još je jednom uputila suprugu prijekoran pogled. Djed je nešto promumljao i nastavio jesti. Bilo je očigledno da nije požalio zbog onoga što je rekao o Tininom i Markovom tati.
Tina je šutjela, no nekako se morala složiti s djedom – tata se već neko vrijeme ponaša kao kreten.

(fotografija: pexels.com)

Dnevne obaveze beskrajno su dosadne

Prošlo je tjedan dana od Tininog boravka u divljini. Dani su joj više-manje bili isti. Uglavnom dosadni. Više nije mogla ni sjediti ispod suncobrana. Već je dvaput svratila do Grožnjana. I kupila si Nes cafe s okusom čokolade.

Grožnjan je uistinu bio lijep srednjovjekovni gradić smješten na uzvisini. Visoke kamene kuće bile su stisnute jedna pored druge. Gotovo da nije bilo prozora kojeg nisu krasili crveni geraniji. Tini je djelovao pomalo bajkovito. Na popločenim ulicama, u hladu, izvalile su se mačke. Raj za Marka. Ljeti je bio prepun ljuti, male galerije bile su otvorene cijeli dan, a terase kafića popunjene do zadnjeg mjesta. Svake večeri održavala su se brojna događanja, od koncerata i glazbenih festivala, umjetničkih radionica pa do pjesničkih susreta. Zatim pučke fešte i rekreativne sportske utrke. Međutim, Tinu umjetnost baš i nije zanimala, a još manje lokalne veselice ili biciklističke utrke noću po mjesnim uličicama. Ona je čeznula za morem. Tako je u Grožnjanu dvaput popila sok, Marku kupila sladoled i vratila se na imanje.

Mamu je nazvala svega jednom. U tom kratkom razgovoru uglavnom je odgovarala s da, ne, možda, dosadno. Nije ni pitala kako je tata. Ionako je nije bilo briga.

Tog popodneva više nije znala što bi sama sa sobom. Bez veze je lutala kućom. Najprije je otvarala ormariće u kuhinji i hladnjak. Potom se uspela na kat i zavirivala u sobe i kupaonicu, tek toliko da vidi kakvu je posteljinu Izabela odabrala za ovaj tjedan. I jesu li boje ručnika usklađene s bojama mirisnih svjećica pored umivaonika. Lutajući, na kraju hodnika primijetila je otvor koji je vodio u potkrovlje i pored njega drvene ljestve. Bio je zatvoren, ali ne i zaključan. Primaknula je ljestve, zakoračila i odgurnula vrata. Očekivala je tavan natrpan starim stvarima, prepun prašine i mračan, a na sredini se ljulja, sam od sebe, onaj odvratni dječji konjić. Provirila je i ostala iznenađena. Potkrovlje je bilo maleno, uredno i prepuno danjeg svjetla koje je dopiralo kroz dva prozora. Primijetila je i zavjese koje su se mogle navući preko stakala. Na sredini je stajao teleskop, a pored njega stol s nekakvim bilješkama, stolica i polica prepuna knjiga. Hm, što je sad pak ovo? Maleni planetarij nikako se nije uklapao u ovaj ruralni ambijent. Dobro, znala je da je Karlo predavao fiziku u srednjoj školi, ali nije imala pojma da se u slobodno vrijeme bavio proučavanjem neba. Zanimljivo, pomislila je. Uzela je u ruke jednu knjigu o Sunčevom sustavu. Sjela je na stolicu, noge podignula na stol i stala čitati. Većinu fotografija snimile su letjelice poslane u svemir tijekom posljednjih tridesetak godina. Jesu to oni sojuzi s ljudskom posadom? Znala je da je u jednoj takvoj Chris Hadfield, kanadski astronaut, snimio spot za pjesmu Space Oddity Davida Bowieja. Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton, navodila je planete po udaljenosti od Sunca.

"Tina, jesi li to ti gore?" prenuo ju je djedov glas.

Putujući svemirom, nije imala pojma koliko je ostala u potkrovlju.

"Da, evo me", odgovorila je, odložila knjigu i spustila se niz ljestve. "Sorry ako sam malo njuškala."

"I, kako ti se sviđa?" upitao ju je.

"Super je", oduševljeno je odgovorila. "Pokažeš mi noću sva ta čuda?"

"Svakako. Nisam imao pojma da bi te to moglo zanimati. Tvojoj je mami bilo dosadno", rekao je naslonivši se na zid i pripalivši cigaretu.

"Pitam se zašto me to ne čudi. Nju ti uglavnom zanimaju najgluplje stvari na svijetu. Recimo, tata", ironično je dobacila. "Barem ju je zanimao do prošlog mjeseca. Stvarno ne znam na koga se bacila tvoja kći."

Djed ju je šutke slušao otpuhujući kolutove dima u zrak.

"Ručak!" dopro je do njih bakin glas. "Karlo, jel' ti to opet pušiš u kući? Molim te, reci mi da nije istina! I još po mogućnosti pred djecom! Kako te nije sram!"

"Mogli bismo je zaposliti kao najuspješnijeg psa tartufara u okolici", kratko je rekao, ugasio cigaretu o potplat tenisice i opušak bacio u wc školjku.

Tina je tek sada primijetila da je djed nosio – Starke.

***

Baka priprema večeru. Marko je s djedom u vrtu. Vjerojatno hvata gliste koje onda baca kokošima. Kako mu se to ne gadi? Mali, ponekad stvarno znaš biti odvratan. Tina sjedi za stolom. Narezala je gljive i sada nožem lupka po drvenoj dasci.

"Možeš popržiti luk na malo maslinovog ulja", rekla je baka koja je pod mlazom vode prala salatu.

Ustala je i krenula prema ormariću po tavu, kao da ide na izvršenje smrtne kazne. Vrtjela je kuhačom dok je ulje špricalo na sve strane.

"Tina, skokneš po dva, četiri, šest, da, šest jaja u kokošinjac?"

"Iz, sada je stvarno bilo dosta! Ne idem po jaja među ona čudovišta! Nema šanse!" odlučno je prekrižila ruke i zastala nasred kuhinje. Nije imala namjeru popustiti.

Baka je obrisala ruke o kuhinjsku krpu. Odmaknula je tavu sa štednjaka. Sjela je za stol i pogledom je pozvala da joj se pridruži.

"Tina, u redu, ne moraš mi pomagati oko pripremanja ručkova i večera. Ali nešto moraš raditi. Umrijet ćeš od dosade."

Dok joj je to govorila, nije vikala kao mama i hodala gore-dolje po kuhinji. Čak ju je nježno uhvatila za ruku.

"Iz, imaš pravo, znaš, ovdje je dosadno za popizdit."

"Misliš, ovdje je dosadno?"

"Dosadno. Da, samo dosadno", ispravila se.

"Predlažem onda da Karlu pomažeš u vrtu, recimo da zalijevaš povrće. I da s njim odlaziš u tjednu nabavu namirnica. Kokošinjac zaobiđi, a kuhanje prepusti meni. Sada je i vrijeme sadnje cvijeća. Lijehe u dvorištu već su pripremljene."

"Ajde, ovo što si nabrojala mogu preživjeti. Ali cvijeće! Sva ona zemlja, blato, voda", pogledala je svoje crveno nalakirane nokte.

"Okućnica bi bila nekako siva i otužna bez cvijeća. Osim toga, čovjek nije predodređen da vidi samo jednu boju već cijeli spektar. A nakon što si uložila mnogo truda sadeći, plijeveći i zalijevajući ga, ono će ti se zahvaliti na najljepši mogući način – svojim bojama i mirisom. Tina, nije dovoljno samo živjeti. Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cvijeća", baka je ponovila Andersenove riječi. "Gle, uvijek ti ostaje kokošinjac."

"A, ne, ne", zavrtjela je glavom. "Imam jedan uvjet u svemu ovome – vrste cvijeća odabrat ću ja."

"Dogovoreno. Sutra s Karlom možeš ići u nabavu sadnica. I neka ti obavezno kupi vrtlarske rukavice", namignula joj je.

U tom je trenutku Marko utrčao u kuhinju vičući na sav glas gladan sam, gladan sam! Zastao je ispred nje i svojim blatnjavim rukama nastojao dočarati izvanzemaljca, ispuštajući pritom neartikulirane zvukove.

"Prljav si k'o pas! Idemo okupati to čudovište", i potrčala je za njim u pravcu kupaonice.

(fotografija: pixabay.com)

Kraj dana i sjećanje na roditeljsku svađu

Na kraju dana Tina je bila mrtva-umorna. Marko je nakon večere počeo nezaustavljivo zijevati. Čak ga ni ona mačka koja se sada motala po kući nije mogla natjerati na bjesomučnu jurnjavu. Osim toga, i ona je bila premorena te se izvalila na pod; djelovala je gotovo beživotno. Baka i djed su ionako odlučili da će Marko spavati s njima te su mu pripremili mali krevet nasuprot njihovom. Kako je cijeli dan trčao oko kuće, bio je sav prljav od zemlje i prašine. Slijedilo je, dakle, kupanje prije spavanja. Za to se pobrinula baka, a Tina ga je poslije presvukla u čistu pidžamu i odnijela ga u krevet. Čak nije tražio ni uobičajenu priču za laku noć. Pokrila ga je plahtom, poljubila u mirisnu kosu i pričekala trenutak da zaspe. Potom je ugasila svjetlo i nečujno zatvorila vrata. Nakon što je svojim novim ukućanima zaželjela laku noć, ponovo se uspela na kat i odškrinula vrata svoje sobe.

Tinina spavaća soba bila je malena, ali skladno uređena. Za to se pobrinula baka koja je ionako cijeli život osmišljavala i dizajnirala interijere. Odmah pored ulaza nalazio se drveni ormar nježnoplave boje u koji će posložiti svoje i Markove stvari. Veliki krevet visokog uzglavlja, onaj francuski, bio je postavljen u sredini sobe. S lijeve i desne strane svoje su mjesto pronašli noćni ormarići i jedna stolica. Na zidu su visjele dvije slike usnulih anđela. Ispod prozora smjestila se drvena komoda s četiri ladice. Gornja je bila napola otvorena (baka je brinula o svakom, pa i najmanjem detalju). Bijele, grube platnene zavjese padale su do poda. Posteljina je bila ista takva, bijela, s dva velika jastuka. Sobu su ispunjavale samo dvije boje – bijela i nježnoplava nijansa namještaja. Ova je soba bila tako prozračna. I djelovala je jako smirujuće. Baš ono što Tini sada treba. Sve je mirisalo na lavandu. Kada je zakoračila, pod njezinim su nogama zaškripale drvene daske.

Otvorila je prozor i navukla zavjese. Škure neće ni zatvarati jer ne može podnijeti pomisao da bi spavala u potpuno mračnoj sobi. Udahnula je miris ljetne noći. Iako je bila sredina lipnja, ljeto kao da je već bilo na svom vrhuncu. Uporni cvrčci svojim su glasanjem parali noć. Otvorila je svoju torbu i počela slagati odjeću u ormar. Ostale sitnice spremila je u komodu. Sada se pitala zašto je uopće ponijela toliko nepotrebnih stvari. Pa ne ljetuje u Saint-Tropezu! Stare ofucane traperice i gumene čizme do koljena bile bi joj sasvim dovoljne. Haljinu je odložila na plavu stolicu i obukla spavaćicu. Danas se neće ni otuširati niti će oprati zube. Uostalom, baš je briga, pa na selu je. Plahte su bile grube i mirisne. Sada je malo i požalila što se ipak nije otuširala jer njezin se miris cjelodnevnog znoja miješao s mirisom nekog finog omekšivača za rublje. Iako je bila umorna, nije mogla zaspati. Kako to mrzi!

Iznova su se vraćale jedne te iste slike. Bučna svađa mame i tate, mama u naletu bijesa razbija tanjur, tata odmahuje rukom, mama plače i odlazi u svoju sobu. Marko koji se privio uz nju, Tinu, i gleda je svojim velikim očima, a ona mu je rukama prekrila uši da ne čuje njihova sranja. Te ga je večeri podigla u naručje i odvela u svoju sobu. Nije se odvajao od nje do idućeg jutra. Kada je sve, naizgled, djelovalo kao da se ništa od onoga jučer nije dogodilo. Mama im je pripremila uobičajeni doručak, a tata je listao novine. Da, sve je bilo isto, samo što nitko ni sa kim nije razgovarao. Tata je dane i noći provodio u bolnici, mama bi nakon povratka s posla na brzinu nešto skuhala i potom s Markom izašla u obližnji park, a Tina je ostala prepuštena sama sebi. Često bi u samoći svoje sobe glasno urlala na cijeli svijet. Znala je, naravno da je znala oko čega su se mama i tata svađali. Uostalom, vidjela ju je kada se vraćala iz škole prije nekih mjesec dana, nakon poslijepodnevne smjene, kako izlazi iz njegovog auta, pardon SUV-a. Rukama joj je obujmio lice i poljubio je. U tom je trenutku imala osjećaj kao da joj je netko nasilno oduzeo posljednji udah. Mislila je da će se onesvijestiti. Htjela je poviknuti: Tata, nije mi dobro, pridrži me da ne padnem, molim te, tata! No, umjesto toga, osjetila je Bornin zagrljaj i začula njegov smijeh. Vratila se kući kasnije nego inače. Mama je već s ulaznih vrata počela vikati zašto je, dovraga, tako kasno došla i zašto joj se nije javila na mobitel. Tata se ustao s kauča i rekao joj: Stvarno si neodgovorna, znaš! Rekla mu je neka ušuti. Gledao ju je kao da nije normalna. Potom se zaključala u svoju sobu. Srce joj je kucalo sto na sat. Tata, njezin tata, onaj koji spašava tuđe živote, sada je tako sjebao ovaj njihov.

(fotografija: unsplash.com)

Kad želiš ispasti pametan...

Baka i djed, Karlo i Izabela Benčić, roditelji po maminoj strani, preselili su se u Grožnjan odmah nakon mirovine. Godinama su uređivali staru kuću koja je sada čekala svoje nove stanare.

Tina je zadnja izašla iz auta. Jednom je rukom još uvijek pridržavala vrata. I gledala. Marko je već skakutao uokolo i naganjao mačku po dvorištu, izvan sebe od sreće; mama se grlila sa svojom mamom; tata je vadio njihove stvari iz prtljažnika; a djed je stajao pred ulaznim vratima i promatrao ovaj prizor kao i Tina.

Duboko je udahnula, jednom rukom podigla haljinu da se ne spotakne, ponovo, drugom prešla kroz kosu i krenula ususret obitelji.

"Tina, draga", baka ju je poljubila. "Kako si velika! Baš mi je drago što ćete ovo ljeto biti s nama."

"Da, moja velika cura. A čini mi se kao da se jučer rodila", mama je postajala sladunjavo nostalgična, što Tina nije mogla podnijeti.

Uputila joj je pogled prestani već jednom, na što je zašutjela i krenula prema kući. Tina se jedva primjetno nasmiješila baki. I nadalje je stajala na mjestu, nepomična, osvrćući se oko sebe i još uvijek ne vjerujući gdje će boraviti cijelo ljeto. Dobro, nije da kuća nije bila lijepa. Štoviše! Bila je to kamena dvokatnica. Prozore su zakrivale masivne drvene zelene škure, koje su sada bile otvorene, puštajući suncu da zauzme svaki kutak. Ispred kuće nalazio se maleni cvjetnjak koji je podsjećao na mediteranski vrt u kojem je prevladavala lavanda opojnog mirisa. U sredini se nalazio okrugli stol sa stolicama i debelim jastucima pastelnih boja. Idealno mjesto za popodnevni odmor ispod velikog bijelog suncobrana. Tini se u jednom trenutku učinilo da je zalutala negdje u Provansu. No, ubrzo se prizemljila kada se prisjetila koji se užas krije iza kuće.

Polako je krenula prema ulazu. Mama i tata su odjednom razgovarali i smijali se, pretvarajući se kao da, eto, baš uživaju u zajedničkim trenucima. Djed joj je prišao, stavio joj ruku na rame i tiho rekao:

"Neće ti ovdje biti tako loše kao što sada izgleda. Mislim, kada se stiša sav ovaj cirkus."

Zahvalno ga je pogledala.

U međuvremenu je baka otvorila suncobran i iznijela na stol osvježavajuće hladnu limunadu. Tata se zavalio na stolicu, a mama je držala Marka na koljenima i nešto mu šaputala, dok je on pogledom tražio onu mačku koja se vjerojatno zavukla negdje na sigurno, daleko od njegovih ruku. I Tina im se konačno pridružila. Uzela je čašu i u trenu ispila limunadu po čijoj su površini odzvanjale kockice leda.

"Kako je vama ovdje dobro! Prava uživancija!" zaključio je tata pomalo usiljeni razgovor koji se vrtio oko tema kako je na poslu, kada ćeš na godišnji, kakav će biti urod rajčica, koliko si lijeha salate posadio.

Uslijedilo je potom i vrijeme ručka. Baka im je pripremila krem juhu od martinčica (to su nekakve istarske gljive), potom njoke s gulašom i za desert fritule. Stvarno je bilo jako dobro. Djed i tata su raspravljali koje vino ide bolje uz ova jela – teran ili malvazija. Tini se pak činilo da tata djedu soli pamet i samo se preserava svojim znanjem o poznavanju vina. A zapravo nema pojma ni o čemu.

"Eto, mama, bilo bi dobro da Tinu naučiš kuhati. Mislim, ipak je ona djevojka, morat će se znati snalaziti u kuhinji. Meni to baš nije pošlo za rukom jer..." krenula je mama sa svojim iritirajućim komentarima.

Baka je namjeravala nešto reći, no Tina ju je prekinula:

"Nema šanse da ću ja trošiti vrijeme na kuhanje!"

"A ne? Pa, koliko vidim, ne trošiš ga ni na školu. Ocjene su ti, najblaže rečeno, loše", nadovezao se tata. "Čime se misliš baviti u životu? Nije da pokazuješ interes za nešto određeno", nastavio je.

"Dizat ću revoluciju za ženska prava!" ispalila je Tina.

Tišinu je prekinuo samo djedov smijeh.

"Daj, tata, molim te, samo je potiči u tim glupostima!" mama mu je nervozno predbacila. "Uostalom, tvoja '68. već je odavno prošla, znaš!"

Djed nije ništa odgovorio, već je ležerno i nadalje otpuhivao dim cigarete u zrak.

"Jeste li za kavu prije puta?" baka je nastojala ublažiti situaciju koja je postajala sve nelagodnija. Marko je u međuvremenu pronašao mačkino sklonište. Sada ju je pak nosio ispod pazuha, odnosno ispod prednjih šapa.

"Ma ne, ne treba, stat ćemo negdje putem", tata je ustao, spreman za polazak.

Kako da ne! Jurit ćeš 100 na sat, u autu ćete šutjeti k'o vukojebine i kada dođete kući, ti ćeš nestati u svojoj, a mama u Markovoj sobi.

"Ljubavi", mama je ljubila Marka, "lijepo se provedi i budi dobar. Ti si moj pravi dečko, znaš to, zar ne?"

Potom je zagrlila Tinu i šapnula joj: "Žao mi je, zbog svega mi je žao. Riješit će se to već nekako. Znam da ćeš paziti na Marka. S tobom bih ga pustila i na kraj svijeta. Iskoristi ovo ljeto! Pamti ga po nečem posebnom!"

Rukom je brzinski obrisala suze, pozdravila se s roditeljima i sjela u auto. Tata im je samo mahnuo i zatrubio na odlasku. Pogledom je pratila SUV koji je nestajao zavojitim putem prema Rijeci.

(fotografija: pixabay.com)

Pod suncem... Istre

Vozili su se od istočnog dijela grada prema zapadu, prema Istri, gdje Tinu i Marka očekuje prisilno ljetovanje (prisilno barem za Tinu) u okolici Grožnjana, na seoskom imanju. Da proplačeš od muke!

Sporo su napredovali prepunim gradskim ulicama. Tina je poželjela da se nikada ne izvuku iz ove vreve. Ne, nikako si ne može zamisliti da će dva mjeseca provesti na selu. Dva mjeseca uzalud potrošenog života. Ljeto je namjeravala provesti s prijateljicama. Sada ne može ni pomisliti na ona popodneva, kako leži na suncu na nekoj od gradskih plaža, a noge joj zapljuskuje more. Ili pak kako poslije kupanja ispija sok u obližnjem kafiću, promatrajući ispod napola spuštenih sunčanih naočala nekog zgodnog tipa koji je sjeo njoj nasuprot. Tina je doslovno obožavala ljeto, more, kupanje, sol na koži i losione za sunčanje koji su uvijek mirisali na kokos. Često se, nakon što bi došla kući, ne bi ni otuširala, samo da taj osjećaj tako neopisive lakoće potraje što dulje. Već si je bila kupila i novu torbu za plažu, i ručnik, i dva kupaća kostima. Kada je čula odluku u ljetovanju u Istri, poklonila ih je Ivoni, samo da je ne podsjećaju na izgubljeno ljeto.

Slike su promicale iza stakla. Autobusne stanice prepune ljudi, terase na kojima se ispijala jutarnja kava, onako polako, baš u ritmu subotnjeg jutra, Korzo, neboder iz 30-ih godina prošloga stoljeća sagrađen novcima od prohibicije, velika fontana na trgu, zapuštene fasade raskošnih palača, prljava industrijska zona... Tata bi je povremeno pogledao u retrovizoru, no Tina nije odvajala pogled od slika koje su se brzinski izmjenjivale, nosa (doslovno) prilijepljenog uz staklo. Znala je jako dobro da su se mogli dignuti na obilaznicu u blizini njihovog nebodera. Ako misli da će se ovom gradskom vožnjom iskupiti za sva ona sranja, ma nema šanse, bila je odlučna u svojoj šutnji. Zapravo ni sama ne zna tko joj više ide na živce – tata koji joj na sve moguće načine želi ugoditi ili pak mama koja se zatvorila u svoj svijet tišine nakon onoga. Jedina dobra stvar u ovom prisilnom ljetovanju je to što neće morati gledati njihove face dva mjeseca. A Marko joj je ionako najbolje društvo. Napustivši gradsku zonu, uspeli su se ulicama koje su vodile na obilaznicu i nastavili put. Marko nije mogao suspregnuti oduševljenje dok su prolazili Tunelom Učka. Stalno je ponavljao: Tina, vidi! Kako super! Uuuu, koji mrak! Koliko je dugačak! A, a, što nije super?! Izašavši konačno iz mračnog tunela, pred njima se otvorilo zelenilo istarskog pejzaža pod vrelim ljetnim suncem. Kako se Marko sve više meškoljio i stalno nešto zapitkivao – gladan sam, žedan sam, piša mi se – odlučili su stati u obližnjem Buzetu, na benzinskoj stanici. Tina je i nadalje sjedila u autu.

"Hajde, popit ćemo kavu pa nastavljamo dalje", tata je stajao pored otvorenih vrata.

Šutke je izašla, no pritom se zaplela o svoju dugačku haljinu.

"Pazi!" tata ju je uhvatio za ruku. "Još ćeš slomiti nogu!"

"Srećom pa si ti liječnik! Dakle, ne moram se brinuti", hladno je odgovorila i uputila se prema wc-u.

Mama, tata i Marko sjedili su u obližnjem kafiću. Konobar je spustio na stol dvije kave, sok za Marka i mineralnu za Tinu. Usput ih je pogledala i vratila se natrag u automobil. Stavila je slušalice i nastavila slušati Francesca Silvestra. Neotvorena bočica mineralne ostala je na stolu.

Put od Buzeta do Grožnjana nastavili su lokalnim cestama. Otkucaji Tininog srca postajali su sve ubrzaniji. Vlažnim je rukama skinula slušalice i svezala kosu. Dakle, to je to. SUV se uspinjao zavojitim puteljicma, a potom je, nešto prije uzvisine na kojoj se smjestio Grožnjan, skrenuo lijevo. I pred njima se ukazala rustikalna kuća djeda i bake.

(fotografija: unsplash.com)